Nisu svi susreti stvoreni da promijene svijet.
Neki su tu da promijene način na koji ga vidimo.

Postoje ljudi koji ne dolaze da bi nas spasili od svijeta, već da bi nas naučili kako da ga posmatramo drugačije. Njihovo prisustvo ne mijenja spoljašnji pejzaž, već naše unutrašnje vidike. I odjednom ono što je bilo obično, postaje značajno. U tišini počinjemo da čujemo više. U sebi otkrivamo nijanse koje nijesmo znali da postoje.

Jedan pogled, jedno prisustvo, jedan neizgovoren trenutak — to je dovoljno da se svijet promijeni iznutra. Ne zato što se promijenilo sve oko nas, već zato što su se promijenile naše oči. Gledamo dublje. Osjećamo šire. Biramo drugačije.

Ponekad neko uđe u naš život ne tražeći ništa, a ostavi sve.
Uđe tiho, kao šapat u nemiru, i bez riječi pomjeri ose svijeta u nama.
Ne naglo, ne dramatično — već nježno, postojano, nepovratno.

Tada shvatamo da ljubav nije nešto što se uči riječima.
Ljubav se uči prisustvom. Pogledom koji ne traži, ali vidi.
Toplinom koja ne obećava, ali ostaje.

I odjednom znaš: zbog tog susreta, tvoj život više nije isti.

Zbog toga što smo osjetili nešto dublje od straha, jače od sumnje —
spremni smo da biramo drugačiji put.

Ne onaj koji su nam pokazali, već onaj koji je u nama probuđen.
Zbog nečije tišine, naučimo kako da slušamo sebe.
I sve što smo do tada smatrali snom, počinje da izgleda kao početak stvarnosti.

Sreća više nije kratak bljesak — ona postaje ritam, mir, utemeljenost.
Postaje dio svakodnevice, jer je ukorijenjena u onom nevidljivom.
U nečijoj blizini koja ne mora biti fizička da bi bila potpuna.
U osjećaju da nijesmo više isti, ali smo po prvi put cjeli.

Neki ljudi ne donesu odgovore, ali nas nauče da živimo s pitanjima.
Ne vode nas, ali nam otvore unutrašnji kompas.
Ne ostaju uz nas svaki dan, ali su u nama svakog dana.

I zato ne moraju da budu tu — jer već jesu.
U svakom dahu koji nosi trag onoga što nas je dotaklo najdublje.
U svakom dijelu nas koji sada svijet posmatra otvorenijim očima.

Neki ljudi ne prođu kroz naš život.
Oni nam se usele u tišinu, u kost, u srž.

Oni ne odlaze.

Jer su postali mjesto iz kojeg krećemo.
I kome se neprestano, neizgovoreno — vraćamo.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7