Donald Tramp se vratio u Bijelu kuću, a s njim i talas zabrinutosti koji nadilazi granice Amerike. Njegov trijumf nije samo politička promjena – to je prekretnica koja će duboko uzdrmati temelje liberalnih vrijednosti. Ipak, ne možemo govoriti o njegovom usponu, a da ne razmotrimo i neuspjeh liberalnih snaga koje su mu omogućile ovakav povratak.
Jasno je da je Tramp jedan od najkontroverznijih političara u američkoj istoriji. Njegova kandidatura za predsjednika 2016. bila je iznenađenje za politički establišment. Kao outsajder, iskoristio je nezadovoljstvo dijela birača tradicionalnim političkim elitama, nudeći sebe kao direktnog, nekonvencionalnog lidera koji “govori u ime običnih ljudi“. Njegova kampanja zasnivala se na anti-establišmentskoj retorici, obećanjima o zaštiti američkih radnih mjesta i oštroj imigracionoj politici. Trampova pobjeda, iako je jednim dijelom rezultat takvog njegovog populističkog pristupa, bila je i posljedica činjenice da mu je protivkandidatkinja bila Hilari Klinton – za mnoge oličenje korumpiranog političkog establišmenta. Tokom kampanje, ona se uglavnom bavila kulturnim pitanjima i kritikovanjem Trampa, a zbog toga je i izgubila podršku od dijela birača koji su je 2016. vidjeli kao manje zlo, ali su na kraju odlučili ili da glasaju za Trampa ili da uopšte ne izađu na izbore.
Mislim da se nije mnogo toga promijenilo od te 2016. godine. Do danas, uprkos promjeni administracija, suštinski problemi američke politike ostali su isti – nepovjerenje u establišment, polarizacija društva i ekonomska nejednakost. U tom kontekstu, ni Demokratska partija nije naučila ključne lekcije iz neuspješne kampanje Hilari Klinton, što se može vidjeti i po rezultatima koje je ostvarila Kamala Haris. Hilari se 2016. fokusirala na to da bi Amerika trebalo da izabere prvu ženu predsjednicu, umjesto da konkretno odgovori na ekonomske probleme radničke klase. Kamala Haris je ponovila njenu grešku.
Već u prvim danima nove administracije, Tramp je pokazao unaprijeđenu verziju onog političara koji je 2016. godine šokirao svijet svojom retorikom i potezima. Njegova agresivna politika prema migrantima, napadi na nezavisne medije i pokušaji da smanji prava žena i različitih marginalizovanih grupa nije se promijenila. Štaviše, čini se da je sada još odlučniji da uruši liberalni poredak. Njegova agenda nije samo nastavak onoga što je započeo u prvom mandatu, već je postala još ekstremnija, vođena osvetom i željom da eliminiše svaki oblik otpora.
Jasno je da Trampova pobjeda nije samo njegova zasluga. Njegov povratak na vlast treba posmatrati i kao rezultat slabosti demokrata, koji su pod Bajdenom izgubili dodir sa realnošću. Američka ljevica nije uspjela da odgovori na ekonomske brige “običnih” građana, dok su istovremeno podržavali katastrofalne spoljnopolitičke odluke, poput podrške ratu u Palestini. Nezadovoljstvo se pretočilo u bijes, a bijes je pronašao glas u Trampu, koji, naizgled, nudi jednostavna rješenja za kompleksne probleme.
Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da je Tramp u povratku na vlast koristio iste metode kao i ranije – širenje dezinformacija, napadanje demokratskih institucija i zastrašivanje neistomišljenika. No, sada je njegova strategija dodatno sofisticirana i podržana moćnom infrastrukturom desničarskih medija i društvenih mreža, koje su postale platforme za masovno širenje političke propagande. Tramp ne samo da negira rezultate prošlih izbora, već aktivno radi na demontaži povjerenja u bilo kakav oblik demokratskog procesa koji mu ne ide u korist. I čini se da se niko u ljevici ne pita kako se sa time boriti.
Zanimljivo je povući paralelu sa poslijeratnim Japanom, koji je nakon šoka zbog fašističke vladavine i poraza u Drugom svjetskom ratu izgradio jednu od najstabilnijih demokratija u svijetu, iako bi se, naravno, i ta demokratija mogla kritikovati zbog raznoraznih njenih nedostataka. Japansko društvo, razočarano militarizmom i nacionalističkom ideologijom koja ih je dovela do katastrofe, pronašlo je novi smjer u demokratizaciji i modernizaciji države. Taj preokret pokazuje da nijedan politički sistem, koliko god moćan bio u datom trenutku, nije nepromjenjiv. Kao što je Japan odbacio ekstremizam i krenuo putem demokratskog razvoja, tako i Sjedinjene Američke Države mogu pronaći izlaz iz populističke spirale u koju su upale.
Kada se liberalne snage nađu u defanzivi, pitanje nije samo šta je pošlo po zlu, već i šta dalje. Ako ljevica želi da preživi, mora prestati da ignoriše ekonomske i socijalne probleme koji tište glasače. Mora redefinisati svoj odnos prema moći i prestati da bude elitistički projekat odvojen od stanovništva. Potrebna je nova strategija, novo liderstvo i nova energija. Liberalne snage moraju prepoznati svoje greške i shvatiti da bez jasne vizije i konkretnih rješenja neće povratiti povjerenje građana. U suprotnom, ne samo da će Tramp dominirati sadašnjim političkim pejzažem, već će njegova doktrina postati dugoročna realnost, a, liberalni feminizam, recimo, samo uspomena na jednu bolju prošlost. Ljevica se sada nalazi na raskrsnici – ili će se konsolidovati i pružiti ozbiljan otpor ili će se potpuno urušiti pod težinom vlastitih grešaka i nesposobnosti da odgovori na izazove modernog društva.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7
Komentariši