Na koncertu grupe Coldplay, među hiljadama ljudi, kamera je tražila par za “kiss cam“ (onu naizgled bezazlenu igru koja publici pruža trenutak zabave). Kad je kadar stao na određenog muškarca i ženu, u milisekundi činilo se da je riječ o još jednoj tipičnoj sceni. Ali, kada su se pokušali izvući, momentalno se odmaknuvši jedno od drugog u žurbi da sakriju lica, Kris Martin je prokomentarisao “ili su jako stidljivi, ili imaju aferu“. Malo ko je mogao pretpostaviti da će sve to već sjutra postati viralno.

Internet je, kao što to uvijek biva, za tren oka saznao ko su ljudi iz kadra. Endi Bajron, CEO uspješne kompanije Astronomer i Kristin Kabot, direktorka ljudskih resursa u istoj firmi. Oboje u brakovima. Oboje visoko pozicionirani.

Ali ovo nije priča o moralnosti njihovog postupka. Njih dvoje su nevažni i mogao je na njihovom mjestu biti bilo ko. Ovo je priča o tome zašto je ovaj događaj postao glavna vijest širom svijeta, ne samo na trač portalima i društvenim mrežama, već i u ozbiljnim medijima, koji su redom izvještavali o “aferi koja potresa Silicijumsku dolinu“. I dok se u Gazi dešava humanitarna katastrofa, dok rat, smrt i političke odluke oblikuju sudbine miliona, internet i globalni mediji, svjesno ili ne, biraju da se više i bučnije bave jednim privatnim trenutkom dvoje random ljudi. Zašto?

Zato što je to priča koju razumijemo i zato što volimo da sudimo. Psihološki, ljudi mnogo lakše reaguju na individualne, lične priče, nego na kolektivne tragedije. Skandal između dvoje ljudi nudi narativ koji je jednostavan i jasan. Ne treba znati kontekst, istoriju ili geopolitiku. On ne traži analizu, već nudi gotov emocionalni odgovor: šok, zgražavanje, zluradost, smijeh, možda čak i zavist.

Za razliku od genocida koji se pred očima svih dešava u Gazi, koji je kompleksna i bolna tema i traži od nas da se suočimo sa nepravdom koja traje decenijama i teškim pitanjima u vezi sa odgovornošću, krivicom, moći, međunarodnim zakonima i etikom rata. Ta nas priča užasava, jer traži da se pozicioniramo, a to je bolno i teško. Ovakve afere nude brzo olakšanje. Možemo ih “konzumirati” bez osjećaja nemoći i bez obaveze da djelujemo. Možemo ih komentarisati bez posljedica. Možemo se zgražavati, šaliti, filozofirati o moralu, a da pritom ostanemo u zoni komfora.

U viralnoj ekonomiji pažnje, samo ono što šokira uspijeva. U japanskom jeziku postoji riječ za posebnu vrstu nepostojanosti – hakanai, suprotnost spektaklu. To je ono što je krhko, nježno, suviše prolazno da bi bilo primijećeno. To je nada nekog djeteta iz Gaze.

To je primarni razlog. Drugi leži u činjenici da u digitalnom dobu ništa više nije stvarno “privatno“. Ovaj par je uhvaćen u svom činu, ali je postao globalno poznat ne zato što ga čine važni ljudi, nego jer su oni koristan materijal za sistem koji od pažnje pravi kapital.

Postoji, po mom mišljenju, i treći, dublji razlog popularnosti ove priče. Ljudi sve manje vjeruju sistemima moći, bilo da je riječ o vladi, kompanijama, institucijama. Skandali poput ovog, gdje se “perfektna korporativna slika” može urušiti zbog banalnog momenta, pružaju psihološko zadovoljstvo. To je trenutak u kojem običan posmatrač vidi da su i najmoćniji – nesavršeni, smiješni, podložni greškama.

U tom smislu, ovo nije samo trač. Ovo je katarza. Simbol pada jednog uspješnog direktora je svojevrsna osveta savremenog čovjeka nad sistemom koji mu je prodao maglu, snove o karijeri, savršenstvu i samodisciplini.

Očigledno je da smo kolektivno zaglavljeni između želje za pravdom i potrebe za zabavom. I to da je empatija prema nepoznatim žrtvama slabija od fascinacije poznatim posrnućima. I to da nam je lakše govoriti o “prevari” dvoje bogatih ljudi “sa zapada”, nego o sistemskom nasilju, kolonijalizmu i smrti civila. To je posljedica izgradnje svijeta na profitu i brzini, koji nas stalno odvlači od suštine.

U svijetu u kojem se pažnja mjeri u sekundama, a istina u klikovima, jedan “kiss cam” može da zasijeni hiljade života izgubljenih u ratu. Ne zato što je važniji, nego zato što je vidljiviji, lakši za “konzumaciju”. Naša tragedija nije samo u tome što nas ovakve stvari zanimaju, već što prihvatamo da nas zanimaju više od svega drugog.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7