Danas se održava protestna šetnja. Ne prva sličnim povodom. Danas roditelji, braća, sestre, prijatelji, komšije, sugrađani izlaze na ulicu da kažu da hoće normalno da žive. Danas građani iskazuju protest protiv straha. Danas narod šalje svoj apel da hoće pravdu i red. Opet, ne prvi put! Nažalost!

Mnogo je imena žrtava vršnjačkog i nasilja uopšte. Pitanje sreće, sticaja okolnosti, sudbine je ko sa kakvim posledicama iz toga izađe. Jedno je zajedničko. Svim žrtvama je neophodna pravda. Neće rane brže zacijeliti, niti trauma naprasno nestati ako počinilac nasilja bude adekvatno kažnjen. Ali, valjda bi to trebalo da bude minimum odnosa koji društvo pokazuje prema ovoj sve učestalijoj devijantnosti. To bi trebalo da se podrazumijeva, a ne da se traži protestima i apelima.

Govori se o planovima, strategijama, deklarativno se osuđuje nasilje, donosioci odluka preko društvenih mreža jedni druge pozivaju na hitno reagovanje, a u praksi se dešava da osumnjičeni za pokušaj ubistva, povratnik, bude pušten na slobodu dok se njegova žrtva još uvijek nalazi na Odjeljenju intenzivne njege.

Kako onda da vjerujemo u iskrenost namjera onih koji se nalaze na pozicijama odlučivanja? Dirljivi twitovi funkcionera neće olakšati fizičke i duševne patnje žrtvi i njihovih porodica, neće ukloniti strah od mogućeg incidenta sa negativnim posledicama pri svakom izlasku u javni prostor. Jer, ovakvim odlukama nadležnih instanci šalje se poruka da je nasilje nekažnjivo i shvata se kao prihvatljiv model ponašanja.

Pred roditeljima je veliki znak pitanja – kako da vaspitavaju djecu da ne bi bili žrtve, jer sistem ih očigledno neće zaštiti.

Prebacivanje zaduženja i oglašavanje o nenadležnosti postali su sistem funkcionisanja i (ne)postojanja javne odgovornosti, a u tom institucionalnom međuprostoru nalaze se ljudi i njihovi životi.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7