Odveć je poznato da su knjige koje su preispitivale vlasti, bilo crkvene ili svjetovne, često kroz čitavu istoriju pisane riječi bile uništavane. Tako se zna da je crkva spaljivala djela koja su se suprotstavljala nedodirljivim vjerskim dogmama. Spinoza, jedan od najvećih filozofa, koji se u svojim djelima kritički odnosio prema Bibliji i Talmudu, razjario je teološke krugove i zbog toga ga je jevrejska zajednica (iz koje je poticao) anatemisala i ostrakovala, po uzoru na vješte političare iz antičke Atine, odakle i potiče ova politička mjera. Poznato je i da su nacisti ovim pribjegavali taktikama zastrašivanja kada su u Drugom svjetskom ratu ceremonijalno spaljivali sve knjige koje su se opirale nacističkoj ideologiji.

Ali nedovoljno ljudi zna da se nešto slično, gotovo nečujno, ali masovno dešava baš sada, ponovo, na ugodnom, demokratskom evropskom tlu. U Njemačkoj, gotovo od početka genocida koji sprovode izraelske vlasti u Gazi, sistematski se ućutkuju svi oni koji na bilo koji izražavaju solidarnost sa palestinskim narodom i osuđuju masakre koji su počinjeni u toj državi.

Kažnjavaju se pisci i spisateljice koji o ovome glasno govore tako što im se otkazuju poslovne prilike, ponižavaju rijetki političari dovoljno moralni da se pobune time što im se zabranjuje politička aktivnost u Njemačkoj, ugnjetavaju aktivisti kojima se onemogućava ulazak u tu zemlju…

Najopasnije je, međutim, što te zabrane dolaze baš sa adresa sa kojih bi trebalo da stižu otrežnjujuće poruke.

Da li ste znali da je DAAD – Njemačka služba za akademsku razmjenu nedavno odlučila da ukine profesorsko zvanje Albertus Magnus jevrejsko-američkoj političkoj teoretičarki Nensi Frejzer zbog njenog potpisa sa preko četiri stotine drugih filozofa koji izražavaju solidarnost sa palestinskim narodom? Da li ste znali da je prije nešto više od desetak dana njemačka policija upala u Palestinski kongres u Berlinu i uhapsila na desetine okupljenih? Jednom od govornika, Gasanu Abu Siti, inače hirurgu koji je liječio ranjene u Gazi, nije dozvoljen povratak u Njemačku. Da li ste znali da je bivši grčki ministar finansija i lider Pokreta demokratija u Evropi 2025 Janis Varufakis, zbog jedne izjave o ratu u Palestini, dobio zabranu bavljenja bilo kakvom političkom aktivnošću u toj zemlji, pa i da preko video linka učestvuje u jednoj konferenciji? Da li ste znali da je književnica i dobitnica Evropske nagrade za književnost Lana Bastašić odlučila da prekine saradnju sa njemačkom izdavačkom kućom S. Fischer Verlag zbog nemogućnosti da se čuje njen glas o cenzuri propalestinskih stavova u Njemačkoj?

Njemačka novinarka Emili Diše-Beker objavila je da je oko 30 odsto svih ovakvih primjera cenzure u Njemačkoj usmjereno protiv pisaca, akademika i umjetnika jevrejskog porijekla. Dakle, oni koji se zalažu za čovjekoljublje bivaju proganjani, zastrašivani i maltretirani, dok oni koji šire rasizam, antisemitizam i homofobiju bez problema to čine, poput političke partije Alternativa za Njemačku (AfD).

Ne važe opravdanja kako je Njemačka u nezgodnoj poziciji zbog teškog bremena prošlosti. Upravo je suprotno – radi se o državi koja bi najbolje trebalo da zna kakve posljedice može izazvati ćutnja na egzoduse, masovna ubijanja i teror.

Postavlja se pitanje kako je moguće da ama baš ništa nijesmo naučili i da oni koji su osuđivali sramotu Holokausta i masovnog progona Jevreja, Roma i svih drugih ljudi danas uspješno doprinose normalizovanju tlačenja onih koji se protive ponavljanju groznih istorijskih odluka?

Nije Njemačka jedina. I druge zapadne države slično postupaju sa onima koji se usude da konstatuju neopovrgljivo – dešava se genocid, koji, zahvaljujući društvenim mrežama, možemo da pratimo uživo, i niko ne reaguje. SAD recimo, i to dobro znaju studenti sa raznih fakulteta koji su ovih dana uhapšeni zbog protesta u znak podrške Palestini.

Tragovi o tome šta je bilo uvijek nekako ostanu. Kada su Vavilonci, Medijci, Persijanci, Kimerijci i Skiti u sedmom vijeku prije nove ere uništili Ninivu, tadašnju asirsku prijestonicu, spalili su i biblioteku kralja Asurbanipala. Ogroman broj djela koje je čuvala bio potpuno uništen, ali je tekstove napisane klinastim pismom na tablicama vatra, ironično, sačuvala, jer su tom prilikom bili ispečeni. Arheolozi su ih pronašli u 19. vijeku.

Ne bih voljela da za nekoliko godina dođemo u situaciju da ponovimo riječi Sabura Ieanage, poznatog japanskog istoričara. ,,Mislim da me motivisala krivica, ništa drugo“, rekao je on u jednom intervjuu kada su ga pitali zašto je napisao udžbenik istorije koji je sadržao istinu o japanskim ratnim zločinima – masakru u Nanđingu 1937. godine kada je japanska vojska pobila na hiljade i hiljade kineskih civila, nehumanim eksperimentima koje je Jedinica 731 za borbu protiv bakterija sprovodila na kineskim zatvorenicima, samoubistvima na koje je japanska vojska natjerala mnoge Okinavce…

Ovaj je udžbenik japansko ministarstvo prosvjete 1953. objavilo, ali je cenzurisalo sve ono što se vlastima nije dopalo.

U vrijeme napada na Perl Harbor 1941. godine, Ienaga je radio kao profesor u srednjoj školi u Nigati i širio je ono što je kasnije okarakterisao kao ratnu propagandu učenicima koji su brzo i sami slati u rat. Iako se suštinski protivio svemu što je Japan činio u to vrijeme, bilo ga je strah da se izjasni. Povukao se i istraživao bezbjedne teme poput budističke kulture i umjetnosti 10. vijeka.

Koliko su bespomoćnost i kajanje snažni, najbolje govori činjenica da se, osim što je napisao udžbenik, Ienaga i pobunio protiv vlasti zbog cenzure i da je potom tvrdoglavo vodio kampanje za slobodu govora, pa iako je bio teško bolestan. Noam Čomski, jedan od najvećih živih filozofa, nominovao ga je 1999. za Nobelovu nagradu za mir. Pored Čomskog i nekih japanskih političkih aktera, to je učinila i Evropska unija.

Nije je osvojio, mada vjerujem da mu to priznanje ne bi puno značilo.

Vjerovatno će se za 10, 20, 30 ili nevažno koliko godina, naći neki izraelski Ieanaga koji će poći njegovim stopama. Šta će onda biti? Kako li će tad zvučati patetične i licemjerne poruke iz “demokratskih“ društava? Da li će biti onih koji će upitati – gdje ste bili kad je trebalo da pokažete ono “nikad više“ na djelu i tražiti odgovornost?

Šta će ona tad značiti nekom Palestincu ili Palestinki?

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7