Prije nekoliko nedjelja na buvljaku sam pronašla staru, narandžastu knjigu sa jednostavnim naslovom: Knjiga za svaku ženu, u izdanju Nakladnog zavoda Znanje iz 1971. godine. Već je na prvi pogled izgledala kao nešto čiji bi mi sadržaj mogao dati zanimljivu ideju za pisanje. Otvorila sam je i počela listati – i već na prvim stranicama naišla sam na spisak poglavlja koja su bila kao mali prozori u prošlost, jer su objašnjavala što se od žene očekivalo u domaćinstvu, kako da organizuje dom i brine o porodici i kako da “sačuva zdravlje u svakodnevnom životu“.

Iako su mnoge ideje u ovoj knjizi daleko od savremenih stavova o ženskoj ulozi i emancipaciji, ipak sam odlučila da je kupim i čuvam, kao mali spomenik i podsjetnik na to kakva je bila uloga žene u istoriji.

Dok sam je listala, palo mi je na pamet koliko je za žene prethodnih decenija, kada nije bilo interneta, stvarno bila važna mogućnost da čitaju o nečemu što nije vezano za domaćinstvo ili porodicu, odnosno za druge, već samo za njih same – žene.

Tako sam, istražujući nešto o ženskim časopisima koji su prethodnih vjekova izlazili po svijetu, došla do imena jedne od najpoznatijih japanskih feministkinja, Hiracuke Raičo, koja je umrla iste godine kada je na prostoru Jugoslavije objavljena Knjiga za svaku ženu. Njena priča je izuzetno inspirativna – radi se o ženi koja je prkosila konvencijama, rušila tabue i koja je postavila temelje za savremeni feministički pokret u zemlji koja je do tada strogo slijedila patrijarhalne norme.

Ova pionirka japanskog feminizma i vodeća osoba u borbi za ženska prava u Japanu tokom ranog 20. vijeka odrasla je u svijetu koji je ženama nametao stroga pravila i ograničenja, ali od malih nogu pokazivala je neobičan duh. Nakon što se bavila prevođenjem (pa je, između ostalog, na japanski prevela i dramu Hernika Ibsena Lutkina kuća) i završila studije književnosti, Raičo je 1911. godine osnovala časopis Seitō (ili Bluestocking, što je nekada bio podrugljiv izraz za ženu koja pokazuje sklonost ka književnim ili naučnim interesima), prvi feministički časopis te vrste u Japanu.

Časopis Seitō nije bio samo književni časopis, već platforma za društvenu i političku kritiku. Raičo je, inspirisana zapadnim feminističkim pokretima i filozofijama o rodnoj ravnopravnosti, u njemu obrađivala teme seksualnosti, ljubavi, slobode, kao i prava žena na obrazovanje i rad. Glavna svrha časopisa bila je da ohrabri žene da preispitaju svoju ulogu u društvu, da se bore protiv ograničenja i da dobiju prostor za izražavanje svojih glasova i iskustava.

Takve ideje šokirale su tadašnje japansko društvo, a Seitō je brzo postao kontroverzan. Vlasti su često cenzurisale tekstove u časopisu, zabranjujući članke koji su se doticali “nepristojnih“ tema, kao što su seksualnost i ljubavni odnosi izvan braka. Vlada Japana je čak nekoliko puta zabranila i objavljivanje časopisa, a Raičo i druge urednice, među kojima su bile brojne istaknute žene toga doba, kao što su Nogami Jaeko, Tamura Tošiko i Ito Noe koje su pričama, esejima, poezijom i prevodima stranih dijela inspirisale čitateljke, suočavale su se s društvenim osudama i prijetnjama.

No, uprkos pritiscima, Raičo nije odustajala – njeno pisanje bilo je buntovno, poetično i često politički subverzivno.

Već u prvom broju, kada je napisala danas esej “U početku, žena je bila sunce“ (riječi koje će postati moto časopisa) kojim je, pozivajući se na simboliku sunca kao simbola energije, snage i svjetlosti, hrabrila žene da oslobode svoju pravu prirodu i traže ravnopravnost koja im pripada, bilo je jasno da će novina ući u japansku istoriju kao važan dio feminističke borbe.

Iako je časopis prestao da izlazi 1916. godine, Seitō je ostavio dubok trag u japanskom društvu i feminističkom pokretu. On je ohrabrio žene da zahtijevaju obrazovanje, slobodu izbora i pravo na izražavanje i postao je simbol japanskog ženskog pokreta.

Kasnije, tokom 1920-ih, Raičo je preusmjerila svoje napore na politički aktivizam. Osnovala je Žensko udruženje za novo društvo (Shin Fujin Kyokai) s ciljem poboljšanja prava žena u Japanu. Jedan od njenih najvećih doprinosa bio je u borbi za zakonodavne promjene koje bi omogućile ženama učešće u politici, što je konačno postignuto 1945. godine, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kada su Japanke prvi put dobile pravo glasa. Nastavila je da piše i govori o pravima žena do kraja svog života, a njena posvećenost jednakosti i slobodi žena postala je nasljeđe u japanskom društvu koje inspiriše feminističke pokrete i danas.

Ono nas podsjeća na to koliko je značajno da svaka žena ima pravo da bude ono što jeste – sunce koje sjaji vlastitom snagom. Ali, takođe i na to da se borba za ravnopravnost nikada ne završava i da svaki glas, svaka zapisana riječ, svaka inicijativa – imaju moć da mijenjaju tok istorije. Čak i kada ne djeluje tako, kada na njih naletite na malom buvljaku, bačene na asfalt, pored starih šerpi, poklopaca i klompi. Čak ni tada, njihova snaga ne slabi.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7