U Mijazakijevim filmovima djeca žive u svijetu u kojem se čuda događaju u običnom trenutku: dok jedu supu, sjede u bašti, stoje na kiši i čekaju autobus koji možda vozi u neki drugi svijet. Ali u našoj realnosti, djeca čudo mogu da vide samo ako se roditelji baš potrude i budu maštoviti, za šta, složićemo se (nadam se), malo ko ima vremena i mogućnosti.
Kada roditelj u Crnoj Gori pokuša da pronađe predstavu za dijete mlađe od tri ili četiri godine, pred njim se otvara nešto što bi se moglo nazvati repertoarskom pustinjom. Imamo pozorišta, manifestacije, “bogat kulturni program“, ali u stvarnosti, za najmlađe nema skoro ničega. Nema predstava osmišljenih za najmlađe uzraste, nema pozorišnih formata koji prate razvojne potrebe malog djeteta, nema iskustava koja su u skladu sa njihovom pažnjom. Pozorišta jednostavno ignorišu najosjetljiviji uzrast, kao da se djetinjstvo ne računa sve do onog trenutka kad dijete konačno ne savlada moć sjedjenja 45 minuta i razumijevanja zapleta.
U Japanu postoje pozorišta i kulturni centri za vrlo malu djecu, bebe i djecu ranog predškolskog uzrasta. Pripremaju predstave koje kraće traju, sa laganim tempom, vizualnim i audio podsticajima, u skladu sa potrebama i mogućnostima male djece. Predstave su često osmišljene da budu interaktivne, stimulativne, a ne “klasične priče sa zapletom”: mogu da uključuju muziku, sjenke, svijetla, prostor za igranje, pokret i improvizaciju. Često su inspirisane prirodom, bajkama, mitovima, japanskim folklorom.
Nije im, znači, neobično da i beba od 10 mjeseci ili dvogodišnje dijete ima priliku da vidi “predstavu” prilagođenu sebi, dok ćete kod nas uglavnom čuti: “mali/a je, što će on/a na predstavi“. To je pogrešno, na toliko mnogo nivoa i iz mnogo razloga, ali je najvažniji ovaj: najranije djetinjstvo je period u kojem se mozak najbrže razvija, u kojem se stvaraju temelji govora, empatije, pažnje, radoznalosti, povjerenja, otkrivanja svijeta. Upravo zato najmlađima kultura koja podstiče maštu najviše treba.
Kada odrasli kažu „mali/a je, ništa neće razumjeti“, oni zapravo potcjenjuju prirodu razumijevanja. Bebe i mala djeca ne prate zaplet, ali prate svjetlost, ritam, ton, pokret, emociju i sve to snažno utiče na njihov razvoj. Jedno kratko iskustvo muzike, boje ili kretanja na sceni može biti prva lekcija o tome kako svijet funkcioniše; može biti prvi susret sa ljepotom, prva iskra mašte, prvi osjećaj zajedničkog gledanja i doživljavanja.
Kada djetetu od godinu dana kažemo da je “premalo“ za pozorište, mi mu zapravo govorimo da postoji granica uzrasta za čudo. To znači da djeci uskraćujemo ono što je njima najprirodnije: mogućnost da kroz umjetnost upoznaju svijet prije nego što im ga odrasli objasne.
U Japanu su to shvatili: najmlađi nijesu “premali“, nego najotvoreniji.
Posebna je tema što su karte za neke predstave (bajke na ledu) i po 50 eura, dok je dječji dodatak 30. Kultura se, očito, pretvorila u statusni simbol, a ne u zajednički prostor rasta.
Ako ne razumijemo da je kultura pravo, a ne luksuz, onda je logično da ćemo imati generacije koje znaju cijene svega, ali vrijednost ničega. Nijesu djeca “mala“ za umjetnost, nego smo mi postali suviše mali i površni u svojim ambicijama za njih.
Rekoh, u Mijazakijevim filmovima čudo se dešava usputno. Ali u stvarnom životu, mora se praviti prostor u kojem djeca mogu da rastu, da se začude. Mi smo na to očito zaboravili.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7
Komentariši