Postoje ljudi koje vrijeme ne može potrošiti. Ne zbog toga što im je data neka mitska zaštita, već zato što su sami sebi dovoljni za borbu. U zemlji gdje se čojstvo odavno svelo na egocentrične parole, a junaštvo mjeri brojem lajkova ispod saopštenja, Vanja Ćalović Marković nije tražila saglasnost, tražila je istinu. I još uvijek je traži. Ta potraga traje godinama, protiv interesa jačih od države i laži većih od svakog budžeta.

Da je Crna Gora iole zrelije društvo, odavno bismo znali: Vanja Ćalović Marković nije građanski aktivista, ona je institucija. I to ne ona na papiru, nego u stvarnosti, gdje se broje stvarni neprijatelji i stvarni prijatelji, a potpis ne daje karijeru već otpor. Ona je jedna od rijetkih koja je progovorila kada su svi ćutali, i još rjeđa jer je nastavila da govori kad su je počeli napadati. A napadali su je  znate to i vi koji je sada tapšete po ramenu.

Njena borba protiv korupcije nije ona salonska, sa naslovnicama i sponzorisanim kampanjama. To je borba sa podrumima dokumenata, sa noćnim pritiscima, sa sistemom u kojem je laž često sigurniji izbor. Ipak, nije odustala. NVO MANS pod njenim vođstvom nije se pretvorila u još jednu NVO koja objavljuje izvještaje da bi ih čitala međunarodna zajednica. Oni su prozivali, raskrinkavali, upirali prstom i kada je taj prst mogao biti slomljen.

U vremenu kada je većina mislila da je ekologija za vikend aktiviste i zapadne diplomate, ona je prepoznala da bez prirodnih resursa  nema ni države. Da bez rijeka, šuma i planina, nema ni slobode. Dok su drugi ćutali pred zločinima nad prirodom, Vanja je dizala glas. Ne zato što je to bilo popularno, već zato što je bilo ispravno.

Odlikovanje koje joj je uručio predsjednik države, Jakov Milatović, nije nagrada  to je zakašnjeli dug. I to dug društva koje joj nije uvijek vjerovalo, ali koje sada počinje da shvata: možda upravo Vanja Ćalović Marković jeste ona koja bi znala da vodi Vladu. Bez partijskih dugova. Bez tajkuna u sjeni. Bez potrebe da se ikome dodvorava.

Pitanje je, naravno, jesmo li mi spremni za to?

Jer ona jeste. Spremna da ne bude omiljena. Spremna da ne bude „naša“. Spremna da bude pravedna. U zemlji u kojoj politika često počinje i završava u kafani, gdje se dogovori prave između dvije čašice, Vanja Ćalović Marković unosi nešto što najviše plaši status quo a to je  principijelnost.

A to zna biti mnogo opasnije.

Možda nije pitanje da li smo spremni da imamo ženu premijerku.

Možda je pravo pitanje jesmo li spremni da imamo premijerku koja se nikome ne klanja?

DA JE VJEČNA !

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7