Politika voli prošlost, jer može da je instrumentalizuje i koristi kao oružje, kao opravdanje, kao alat za mobilizaciju. Ona je reže na segmente i pretvara u parole, u spomenike i državne praznike. Ali, književnost prošlost tretira drugačije: ona je ne posjeduje, ne zaključava u arhive, niti je koristi za dnevne obračune.

Kod Ani Erno, recimo, prošlost su lične uspomene utkane u tkivo francuskog društva, banalni i kompleksni trenuci detinjstva i mladosti koji odjednom otkrivaju čitave strukture klasnih odnosa. Kod Harukija Murakamija, prošlost se vraća u obliku snova i metafora, uporno tražeći da bude oslobođena, pokazujući da je i nesvesno polje istorije, a ne samo naše intimne psihologije.

Ako se osvrnemo na palestinske pisce, od Mahmuda Derviša do Hasana Kanafanija, postaje jasno kako je književnost ukorijenjena u traumatsko kolektivno iskustvo. Ona govori o izgubljenim kućama, maslinjacima, ulicama koje više ne postoje, o čežnji za povratkom i osjećaju nepravde koji nije samo geopolitička činjenica, već rana koja se prenosi s koljena na koljeno. Književnost tako postaje čuvar sjećanja i svjedok intimnog bola, onog koji se ne može pretočiti u mirovne pregovore ili u rezolucije Ujedinjenih nacija.

Na Balkanu, sećanje je jednako opasno i jednako podložno manipulacijama. Političke elite ga koriste kao gorivo za nove podjele, kao alibi za sopstvene neuspjehe, kao način da se stalno proizvodi osjećaj ugroženosti. Ali književnost nudi drugi put. Pisci i spisateljice poput Magdalene Blažević, Darka Cvijetića ili Bekima Sejranovića otvaraju prostor za drugačije suočavanje: bez patetike, bez političkog profita, s hrabrošću da se pokaže nemoć, tuga, krivica. Cvijetićev “Šindlerov lift” pokazuje kako tragedija može stanovati u običnoj zgradi u Prijedoru, među stanarima koji su nekad dijelili stepenište, a onda i rat.

U tome je književnost politička, ne zato što nudi rešenja, nego zato što insistira na složenosti, na nijansama, na ljudskom. Uči nas da gledamo u prošlost bez straha, da priznamo ono što se ne uklapa u nacionalne mitove, da pogledamo u lice i sopstvenoj krivici i tuđoj patnji.

Ali, ako pogledamo današnji Balkan, vidimo kako se prošlost i dalje uporno oblikuje prema potrebama sadašnjice. Ratovi devedesetih danas dobijaju “novu interpretaciju”, zavisno od toga ko ih prepričava. U Skupštini Crne Gore se revnosno brišu sjećanja na opsadu Dubrovnika ili deportacije izbjeglica, dok se istovremeno insistira na novim “pobjedama” i “junaštvima”. U Srbiji se događaji iz Srebrenice i dalje relativizuju, tvrdnjom da “svi imaju svoju istinu”. U Bosni i Hercegovini se svako obilježavanje mrtvih pretvara u političku paradu, gdje se kolektivni bol pretvara u još jedan dokaz nečije ispravnosti, a ne u priliku za tiho pamćenje.

Književnost se, međutim, tome opire. Cvijetić ili Blažević ne pišu zato da bi nam ponudili još jedan narativ, već da bi nam pokazali da nijedan narativ nije dovoljan. Dok politika nastoji da sve svede na simetriju – “svima je bilo teško”, “svi su jednako krivi”, prava književnost odbija tu vrstu lažne jednakosti. Ona traži pojedinačna imena i sudbine, koje istorijske komisije ili dnevna politika prećutkuju.

Zato je važno čitati i čitati sada, kada se prošlost na Balkanu ponovo upisuje u nove udžbenike i u nove mitove.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7