Šta je zajedničko Cudi Umeko i Jeleni Vicković? Živjele su na različitim krajevima svijeta, jedna u Japanu, a druga u Crnoj Gori, i vrijedno i mukotrpno su radile na obrazovanju žena u društvima koja su krajem 19. vijeka činila sve da one budu podalje od škola.

Jelena i Umeko rođene su u razmaku od petnaestak godina – Vicković (najvjerovatnije) 1849, a Cuda 1864. godine. Umeko je bila ćerka jednog zemljoradnika i vjeruje se da je njen otac odigrao glavnu ulogu u tome da ona postane jedna od prvih japanskih studentkinja u inostranstvu, jer je, igrom slučaja, dobro poznavao ljude iz politike koji su tada vjerovali u važnost obrazovanja žena. Pitanje je šta bi bilo da nije bilo te srećne okolnosti. Vicković, Kotoranka, u vrijeme dok je Cuda studirala, već je uveliko u svom skromnom stanu djevojčice opismenjavala, učila ih da računaju, ručnim radovima, da razmišljaju.

Obje ove žene osnovale su škole. Vicković 1872. – prvu privatnu žensku osnovnu školu na Cetinju, a Cuda 1900. – privatni ženski univerzitet Džoši Eigaku Juku, danas poznat kao Univerzitet Cuda, u Tokiju.

Važno je poznavati kontekst vremena u kom su stvarale da bi se shvatile razmjere onoga što su učinile za žene u Crnoj Gori i Japanu danas.

Rektor Cetinjske bogoslovije Milan Kostić napisao je da je 1870. godine u cijeloj Crnoj Gori, u svim školama, zajedno sa cetinjskom, bilo oko 300 muške djece, a da je ženske bilo samo na Cetinju, i to od kad je učitelj postao Špiro Kovačević koji je u svom razredu okupio oko 12 djevojčica. U prvom listu Crne Gore, Crnogorcu, 1871. zapisano je da je od ukupno 1424 učenika/ce koji su pohađali nastavu u svim osnovnim školama u Crnoj Gori te godine bilo svega 23 učenice.

Umeko se poslije studija u SAD-u u Japan vratila 1892. sa željom da otvori privatni ženski univerzitet, jer je u to vrijeme jedina visokoobrazovna institucija za žene u Japanu bila Tokijska Ženska Obična Škola (danas Univerzitet Očanomizu). Da to i ostvari sprječavao ju je manjak novca. Naime, zarada koju je imala kao Japanka nije mogla da se mjeri sa onom koju je imao Japanac. Otprilike u to vrijeme, Naruse Jinzo, poznati japanski učitelj rođen u samurajskoj porodici, osnovao je Japanski Ženski Univerzitet uz pomoć novca koji je obezbijedio zahvaljujući vezama sa političkim i industrijskim velikanima kao što su Ito Hirobumi, Okuma Šigenobu i Šibusava Eiči. Umeko, međutim, nije imala takve, niti slične političke veze i nije joj bilo lako da privuče finansijsku podršku. Najbolje što je mogla bilo je da zamoli za manje donacije iz SAD-a. Teško joj je bilo i da pronađe potencijalne studentkinje i iole sposobne nastavnike za nastavu koju je željela da organizuje.

U Crnoj Gori sve do 1914. obrazovanje ženske djece nije bilo obavezno. Tada je donijet Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o narodnijem školama u Kraljevini Crnoj Gori iz 1907, kojim se propisuje da je “nastava obavezna za svu djecu oba pola najmanje do navršetka petnaeste godine“. Čak ni decenijama pošto je ovaj zakon uveden nijesu sva ženska djeca išla u školu, što najbolje govori o tome koliko su uvjerenje, volja i svijest da tako ipak treba bili na niskom nivou. A čak i kad su pohađale nastavu, obrazovanje djevojčica u tom periodu doživljavalo se kao prilika da se one osposobe da modernije i bolje vode domaćinstvo. Tako je učitelj Andrija Jovićević početkom 20. vijeka zapisao da su roditelji žensku djecu u škole slali “više radi ručnog rada, nego ostale obuke“ i da su mnogi smatrali da je djevojci “dosta da zna raditi u ruke ženski rad, da umije ugotoviti i oprati, da umije dočekati nekoga u kuću i stimati ga“.

Obrazovanje žene krajem 19. i početkom 20. vijeka u Japanu bitno je zavisilo od njenog statusa u društvu. Mir i napredak tokom Edo perioda doprinijeli su tome da su roditelji iz različitih društvenih sredina i pozadina bili voljni da potroše ogromne novce na obrazovanje svojih ćerki. No, ono je bilo drugačije u zavisnosti od toga da li se radilo o samurajskim ili “običnim“ porodicama. Samurajska domaćinstva, naročito ona nadasve bogata, dozivala bi poznate stručnjake i naučnike da budu učitelji njihovoj djeci, dok bi se djevojke iz “običnih domaćinstava“ uglavnom školovale u lokalnim “terakoja“ školama (privatnim, hramskim školama). Ono što je važilo za sve žene, bez obzira na njihov društveni status, bilo je da se odluka o njihovom obrazovanju prvenstveno zasniva na pretpostavci da će se ona udati i da će joj to obrazovanje biti potrebno da se ona što lakše prilagodi domaćinstvu budućeg muža.

Zato, kada sljedeći put čujete riječi da su se “žene pomamile“, da “samo jure karijeru“ ili da “previše pametuju“ znajte da osoba koja ih izgovara vrlo vjerovatno nikada nije čula za Jelenu Vicković, a kamoli za Cudu Umeko, da nema pojma o društvenim okolnostima koje su ove žene navele da razmišljaju i djeluju mnogo ispred vremena u kom su živjele i da definitivno ne razumije težinu okova patrijarhalno ustrojene zajednice. I probajte da se ne žestite, jer je u životu najteže biti rob sopstvenog neznanja. I to su Vicković i Cuda dobro znale i činile su sve da se tog tereta oslobode. I sebe, i pokoljenja koja će tek doći.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7