Stotinu godina je prošlo otkako je u srcu Podgorice nikla ideja, nada, inat i ponos a to je  FK Budućnost. Klub koji nije samo sport, koji nije tek još jedan sastav u nizu. Budućnost je identitet. To je ime koje se izgovara s poštovanjem i osmijehom na licu. To je kap znoja sa čela omladinca, to je pjesma sa tribine, to je plava boja koju nose sve generacije. To je Podgorica. To je lokal-patriotizam.

Kroz ovih sto godina bilo je svega. I radosti, i tuge, i uspona, i padova. Sjećamo se prohujalih vremena kada se išlo na gostovanja sa nekoliko eura u džepu, kad se za kartu na stadion zajmilo. Bilo je i dana kad su se pobjede slavile do zore, i noći kad se porazi nisu opraštali. I sve to čini Budućnost onakvom kakva jeste – velikom.

Danas, dok rezultati konačno govore u našu korist, dok su bodovi tu, a Evropa više nije san nego plan, nešto drugo fali. Fali ono što je oduvijek činilo razliku – navijači. Ne formalno, već stvarno. Jer Budućnost bez Varvara nije Budućnost. To je trup bez duše, dres bez broja, stadion bez zvuka.

Proslaviti vijek postojanja kluba bez onih koji su ga nosili kroz decenije, kroz kiše, suše, represije, zabrane i osporavanja  nije omaž, to je zaborav. A zaborav je gora stvar od poraza.

Ko su ti ljudi? To su Podgoričani koji znaju da vole. To su oni što dijele zadnji euro, što idu vozom, autobusom, pješke  samo da budu uz svoj klub. Oni se ne mijenjaju. Uprave dolaze i odlaze, treneri se smjenjuju kao godišnja doba, ali Varvari su tu. Oni sa Sjeverne i Zapadne tribine. Oni su konstanta. Oni su krvotok plavog dresa.

Pika, Lepi, Skočko, Čaka, Andro, Savo, Lazar, Andrej, Hedo, Zolje, Jagoš, Ogi, Razna, Skočko mali, Zenga, Martinelo, Lazo Mačak, Aldin, Tuki… To nisu samo imena. To su ljudi koji žive za Budućnost. To su ljudi koji su ispisivali plavi ep svojim prisustvom, glasom, vjerom. Zamislite evropsku utakmicu, Sjever krcat, sve grmi. Svi zajedno pod istom tribinom. To nije nostalgija, to je potreba.

Zato, ako zaista želimo da ova godišnjica bude početak nove ere, neka ona bude i početak pomirenja. Neka se čuje glas Sjevera, neka se Varvarima da mjesto koje zaslužuju u Upravnom odboru. Ne kao dekor, već kao ravnopravni partneri. Jer bez njih, nema ni identiteta.

Pisano je ovo u nadi da će Budućnost shvatiti da se jubileji ne slave sa šampanjcem, već sa srcem. A srce Budućnosti kuca tamo gdje se pjeva najglasnije – među navijačima. Među onima koji nikad nisu tražili ništa osim da budu tu.

Jer Budućnost je više od kluba. To je ljubav. To je Podgorica. To smo mi.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7