Od smjene vlasti kojom je dominirao Milo Đukanović i DPS, sada već udaljene 2020. godine, među njihovim pristalicama uspostavila se jedna, moram priznati zanimljiva, taktika. Kada god bi neko od “starorežimskih” funkcionera bio prozvan za određena nepočinstva, reagovalo bi se na sledeći način – “a gdje su sudske presude?”
Time se pokušao nametnuti stav po kojem je zabranjeno prozivati bilo koga za loš, nečastan i kriminalan rad ako ne postoje sudske presude koje bi potvrdile tu tezu. Kao da su sudovi jedini arbitri koji mogu procijeniti da li je nečiji rad dobar ili loš. Jasan je razlog za odabir ove taktike – razoreno sudstvo pod patronatom Vesne Medenice i tužilaštvo kojim su dominirali kadrovi Stankovića i Katnića nije bilo pretjerano ambiciozno u traženju pravde kada su u pitanju mnogobrojni funkcioneri i direktori, pa se njihova trenutna nevinost pred tim sudovima izjednačavala sa stavom da nisu ni za šta krivi.
Ali hajde da u ovom trenutku ne ulazimo u to kakvi su sudovi i kakvo je tužilaštvo. Zanima me ta opšta formulacija – ako nekoga u politici sud nije osudio za kriminalno djelo, zašto bi to značilo da nemamo pravo govoriti negativno o počiniocu. Naprotiv, imamo svako pravo da i dalje optužujemo za nepočinstva, da govorimo o stvarima onakve kakvima ih vidimo. Tako nešto ne samo da je ispravno, već je i poželjno. Štaviše, sve i da imamo najbolje sudstvo i najkvalitetnije tužilaštvo, funkcioneri bi i dalje bili u prilici da izvršne neka nepravična, nemoralna djela, iako bi ta djela, igrom slučaja, bila u skladu sa zakonom. Stvar je prosta – političari su ti koji pišu i uređuju zakone, te je sasvim zamislivo da tu poziciju iskoriste kako bi sebi obezbijedili mnoge beneficije koje im po pravima većim od pisanih zakona, ne pripadaju.
Prošle sedmice odjeknuo je slučaj Nikole Divanovića, bivšeg funkcionera opštine Budva i poslanika u Skupštini Crne Gore. Divanović je postao poznat našoj javnosti kada je sa skupštinske govornice izjednačio Mila Đukanovića sa Svetim Petrom Cetinjskim rekavši da je ovaj prvi “simbol Crne Gore isto kao Sveti Petar”. Prije osam godina (2016), opština Budva donijela je odluku kojom uzima novac građana Crne Gore kako bi Divanović dobio trosoban stan u novogradnji. Možda vam ova formulacija grubo zvuči ali ne znam kako drugačije da objasnim situaciju u kojoj neko dobija svojinu nad 98 (slovima: devedeset i osam) kvadrata stambenog prostora za iznos manji od sedamnaest hiljada eura. Da budemo precizni – kvadrat stana u novogradnji ga je koštao 173 eura. Taj stan, ti kvadrati ipak su plaćeni u punom iznosu i tu razliku smo platili mi, građani i poreski obveznici ove države. Navodno, to je sve bilo po zakonu, a neće biti da je baš pravedno, niti ispravno.
U međuvremenu je tu bilo svakakvih peripetija, odluka je odbačena, išlo se na razne sudove, Divanović je tužio opštinu, tražio obeštećenje. U ovom trenutku stvari stoje ovako – opština mora da mu isplati sumu od preko dvjesta pedeset hiljada eura zato što se odustalo od odluke da on dobije taj trosoban stan za iznos kojim se može kupiti mali gradski automobil. Ne zaboravimo da se ne radi o nekom izuzetnom i rijetkom kadru kog treba privući – radi se o opštinskom sekretaru za gradsku infrastrukturu i ambijent. Kakav je ambijent i kakva infrastruktura u Budvi, to jako dobro znamo. Tako smo došli u trenutno stanje – jedan funkcioner je trebalo da, sasvim nepravedno, dobije ogroman stan plaćen novcem svih crnogorskih građana, ali će umjesto toga dobiti ogroman novac istih tih građana. Ne zaboravite – opštine i Vlada nemaju svoje pare, oni imaju naše pare kojima raspolažu. Mi smo ti koji ih finansiramo. Pored tog novca, pomenuti funkcioner tuži opštinu i želi još naših para zato što je u nekom prethodnom periodu živio kao podstanar. Ako i ta presuda prođe, to će značiti da su svi građani Crne Gore Divanoviću ne samo platili skoro tri stotine hiljada eura, već su mu i finansirali zakup stana tokom četiri godine.
Ne želim da ulazim u ispravnost presude, nisam pravnik. Samim tim, moguće je da je tu sve po važečim zakonima i propisima Crne Gore. Ponovimo još jednom – političari su ti koji su pisali zakone, a dobro poznajemo njihove kvalitete. Ali to ne smije spriječiti, ni mene, niti bilo koga u ovoj državi da kaže da je ovo nepravedno, da je ovo nemoralno, da je grozno, da se u suštini radi o krađi novca svih poreskih obveznika ove zemlje. Nemamo registar podstanara ali te brojke ni u kom smislu nisu male. Svi ti podstanari sada treba da plaćaju podstanarski “staž” jednog, svakako već prebogatog i privilegovanog funkcionera. Broj porodica koje žive u garsonjerama, jednosobnim stanovima i drugim prostorima neuslovnim u odnosu na broj članova takođe nije mali. I svima njima, umjesto obezbjeđivanja boljih uslova za sopstveno stambeno pitanje, novac se otima da bi se platila odšteta opštinskom sekretaru zato što se nije ekspresno uselio u trosoban stan u novogradnji. Zaista, nikakav sud nam nije potreban da nazovemo stvar pravim imenom, da kažemo koliko je ovo užasno, da kažemo da je ovaj postupak apsolutno neoprostiv i da je svako uključen u ovo jedno bahato, grozno ljudsko biće.
Kao građani ove zemlje, nemamo puno načina da utičemo na političare. Ustavom i zakonima nam je otežana svaka direktna akcija. Pogotovo ne možemo uticati na sudove i na to što je zakonito i pravedno u zemlji. Zato se makar moramo držati ovoga što možemo – držanja čvrstih sudova i jasnih stavova da su ovakvi činovi, ovakve zloupotrebe, ovakvi lopovluci nešto što nikako ne odobravamo i da sve umiješane u to ne smijemo uključivati u “pristojno društvo”. I nije tu bitna partijska pripadnost jer je ona iluzorna, a partije su zapravo stopljene u jedan entitet, entitet privilegovane političke klase koja iznova i iznova novac iz naših džepova otima i prebacuje u njihov, na svaki mogući način.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7
Komentariši