U elitnoj, novoizgrađenoj zgradi, gdje žive novokomponovani buržuji, desio se nemili događaj… Samoubistvo.

Ništa se specijalno nije znalo o samoubici. Valjda je bio Italijan, slikar, umjetnik, ili šta li već slično. Zvao se Leonardo, ili mu je to bio nadimak, ko će ga znati. Iskreno, niko se nije zbog njega potresao; čak su bogati vlasnici stanova, sa ogromnim zlatnim kajlama, zbijali šale i šege na račun pokojnika.

Brzo se, međutim, njihov smijeh pretvorio u gnijev prema pokojniku. I to takav, da kad bi znali gdje je sahranjen, otišli bi mu na grob, izvršili nuždu na njemu, srušili mu spomenik na sitne komade, izvadili pokojnika, pa se ponovo pomokrili po njegovom lešu, išutirali ga i na kraju zapalili.

Zašto sve ovo? Cijena njihovih basnoslovno skupih stanova je nenormalno pala — najmanje dvadeset odsto, što je, na ukupnu cijenu stana, ogromna cifra. Čak to nije sve: postoji prijetnja pogoršanja, još većeg pada, pa čak i proglašavanje njihove „najljepše“ zgrade u gradu za ukletu.

Bijes je rastao svaki dan.

Dosjetiše se, ipak, stari maheri nečega. Potplatiše stanare zgrade u blizini, gdje su uglavnom živjeli penzioneri i nekadašnji pripadnici srednje klase, koje je tranzicija učinila siromasima. Nađoše jednog svog da im svima ponaosob odnese novac, da bi, zauzvrat, pričali svugdje po gradu da je nesrećni samoubica bio njihov sustanar, a ne iz susjedne bogataške zgrade.

Naravno, čovjek koji je bio zadužen za ovo dao je samo trećinu, eventualno četvrtinu novca; ostalo je zadržao za sebe.

Ljudi su bili prezadovoljni. Pričali su fantastične priče o Italijanu — kako je bio predobar, kako ovo, kako ono, da ne znaju kako je to i zašto uradio. Naročito su u ovom bizarnom, ali i pomalo simpatičnom laganju, prednjačile bakice, kojima je ovo služilo kao vrsta zabave. Na kraju, mnoge od njih, polusenilne, nijesu zaista bile sigurne da li je laž koju su pričale bila istina ili izmišljotina.

Što se tiče stanara bogataške zgrade, cijena stanova im se povratila — čak skočila više nego što je prije bila. Sve je došlo na svoje mjesto.

Međutim, ne zadugo.

Ispostavilo se da je Italijan bio vrlo priznati umjetnik. Imao je ogroman broj poštovalaca širom svijeta. Bio je ekscentrik. Zapavši u neku vrstu kreativne krize, dospio je u ove naše krajeve.

Posjetioci širom svijeta došli su da vide gdje je njihov omiljeni čovjek skončao. Odlučili su da, za ogroman novac, otkupe onu staru socijal-realističnu zgradu, za koju su mislili da je sa nje skočio, kako bi napravili neku vrstu memorijalnog centra. Cijena stare zgrade sad je daleko prevazilazila bogatašku zgradu.

Kad su to čuli bogataši, pobjesnjeli su. Našli su prevodioce za strane jezike da bi ubijedili strance da je umjetnik skočio sa njihove zgrade, što je bilo vrlo teško, jer poštovaoci su bili sigurni da on ne bi skočio sa tog „novokomponovanog kiča“, kako su tvrdili za bogatašku zgradu.

Mnogo im je prije djelovalo da se to desilo baš sa one stare.

Počele su prijetnje bogataša stanarima socijal-realistične zgrade. U strahu, oni su ubjeđivali strance da su se prevarili i da je ipak skočio sa susjedne. No, ništa nije pomagalo. Ljudi nijesu ni htjeli da čuju za to, čak iako bi to bila istina.

Otkupili su staru zgradu po vrlo visokoj cijeni. Njeni nekadašnji stanari su postali bogataši i našli drugu lokaciju stanovanja. A od njihove nekadašnje zgrade sad je bio napravljen memorijalni centar u čast poznatog umjetnika. To je bio ponos čitavog grada, pa i države.

Bogataška zgrada je, naspram novoizgrađenog zdanja, izgledala kao muzej kiča.

Ipak, u testamentu nastradalog umjetnika pronađen je dokaz da je planirao samoubistvo, zbog trajnog gubitka inspiracije, i da će unajmiti stan u kičastoj zgradi, kako bi sa nje skočio. To je trebalo da predstavlja i njegov stvaralački gubitak, zbog koga se ubio.

Zato je odabrao baš tu zgradu, koja je, kao da je predstavljala simbol gubitka i grubosti — a posebno su to predstavljali ljudi koji su živjeli u njoj.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7