Ovo je kolumna koja ne brani jezik — nego brani minimum zajedničkog života.

Ne smatram sebe poznavaocem jezika. Zapravo sam se, ako mogu skromno reći, kroz školovanje uglavnom provlačio iz ovog našeg divnog jezika. Tako da se neću baviti normama, rječnicima ni pravilima. Ali želim da se bavim ljudima. I onim što ostaje iza njih kada prođu.

Zato me ne brinu sitne jezičke greške. Brine me trenutak u kojem prestanemo da pazimo kako govorimo – jer to zapravo znači da smo prestali da pazimo jedni na druge.

Riječ „fala“ ne postoji.

Postoji „hvala“, i postoji „faliti“. Jedna znači zahvalnost, druga manjak, nedostajanje. Nemaju nikakve veze jedna s drugom, osim što slično zvuče. A ipak, zahvalnost smo pretvorili u skraćenicu, u nešto usputno, gotovo nehajno. Ne zato što ne znamo bolje, nego zato što nam se više ne da.

Isto važi i za pozdrave.

„Dobar dan“, „dobro jutro“, „dobro veče“ nekada su bili mali znak pažnje, čak i poštovanja. Priznavanje da je ispred nas čovjek i da dijelimo isti dio dana. Danas je, izgleda, dovoljno samo „zdravo“. Neutralno. Bez boje. Bez napora. Kao da ispred nas ne stoji ljudsko biće, nego mašina.

Ovo nije priča o jeziku.

Ovo je priča o prestanku brige. O prestanku truda.

Kada „sekundarno“ počne da znači „u sekundi“, nije problem u riječi, nego u ravnodušnosti prema značenju. Kada kažemo „duplo kraće“, iako to nema ni lingvističko ni logičko značenje, jasno je da preciznost više nije vrijednost. Bitno je da zvuči. Da prođe. Da se „otprilike“ razumijemo.

A „otprilike“ je postalo dovoljno – za sve nas.

Često se imanje kulture poredi sa odlascima u pozorište, čitanjem knjiga ili slušanjem „prave“ muzike. Kultura nije pitanje repertoara. Nije ni pitanje ukusa. Kultura je pitanje sposobnosti suživota.

Kultura znači da li smo spremni da živimo u gradu, zajedno sa drugim ljudima – ili, pak, sami u planini.

Da li umijemo da dijelimo prostor, tišinu, red.

Da li znamo da stanemo, sačekamo, pozdravimo.

Da li razumijemo da nismo sami, čak i kada bismo to najradije bili.

Grad nije skup zgrada. Grad je dogovor.

Planina nije bijeg. Ona je samoća. I divljina.

Ako nismo sposobni za elementarnu pažnju – u riječima, u ponašanju, u jeziku – onda nam ne pomaže ni pozorište, ni knjige, ni citati po društvenim mrežama. Sve to postaje dekor.

Zaprljan jezik ne znači nepravilan jezik.

Zaprljan jezik znači jezik bez obzira. Bez svijesti da riječ nosi težinu, i da iza nje stoji odnos prema drugom čovjeku.

Prilagođavanje je ponekad nužno. Ali nepristajanje na prilagođavanje koje spušta kriterijume – uvijek je lična odgovornost.

Ne treba nam jezička policija. Treba nam samo jedno pitanje, koje svako može sebi da postavi prije nego što progovori: Da li mi je uopšte stalo?

Ako želite da prokomentarišete tekst, podijelite svoje misli i/ili iskustvo ili započnemo novu temu – pišite na [email protected] Svaki e-mail će biti pročitan.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7