Scena poznata svima koji su makar jednom prošli pored ZARA prodavnice u Podgorici. Red za povrat robe, dug, a ljudi neobično strpljivi, kao da se dijeli nešto besplatno. U rukama haljine, sakoi, štikle. “Odradili su svoje”, za svadbu, za krštenje, za story.

Ono što se dešava u ZARI nije incident, nego simptom jedne kulture u kojoj je važno ono što pokazujemo, a ne ono što jesmo. Važno je da izgledaš skupo i moderno, iako u džepu imaš jedva za kafu.

Crna Gora je zemlja nezadovoljnih građana. Stalne su žalbe na niske plate, na rast cijena, na nepravdu. Ipak, ako samo malo zagrebemo ispod površine tih glasnih kolektivnih narativa o siromaštvu, naići ćemo na paradoks: mahom se nosi brendirana garderoba, imaju najnoviji telefoni, kafići su puni, svadbe se organizuju sa budžetima za manje festivale, a kreditne kartice se ne koriste iz nužde, već za kupovinu “imidža“.

Ovdje ne govorimo o onom zdravom porivu da izgledamo lijepo, da se izrazimo kroz stil. Govorimo o opsesiji da budemo viđeni u nečemu novom. Tako ZARA više nije obična prodavnica, ona je mjesto gdje kupujemo kratkoročne identitete, često na rate. I što je najgore, nije to stvar privilegije. Sve se više ljudi zadužuje da bi izgledali kao neko ko ne mora da se zadužuje.

Uzmimo, recimo, djevojku koja zna da ide na svadbu. Uzme haljinu, nosi je za tu priliku i vrati je. U međuvremenu je već okačila sliku, požnjela lajkove, izgradila neku sliku o sebi. Vratiti tu haljinu više nije sramota, to je postala praksa. Savremena forma varanja sistema, možda.

Ova potreba za stalnim “obnavljanjem slike” o sebi nije ništa drugo do produkt hiperkonzumerizma, sistema koji nas uči da vrijedimo onoliko koliko pokazujemo (žene posebno). Jednom kada neko počne da gradi identitet na spoljašnjosti, teško iz tog začaranog kruga izlazi. Nova sezona je već stigla, ono što si nosila ili nosio prošlog mjeseca, već je passé.

Američki sociolog Torsten Veblen još je u 19. vijeku pisao o “demonstrativnoj potrošnji”, načinu na koji bogati konzumiraju luksuz javno, kako bi pokazali status. Danas to ne rade bogati. Ili bar ne samo bogati. Danas to pokušavaju svi.

Nije u pitanju samo moda. Slično se dešava i sa tehnologijom, putovanjima, restoranima. Sve mora da se “zabilježi”, ne zbog uspomene, već zbog utiska koji ostavljamo drugima. Čak i osjećanja biramo po tome kako izgledaju u kadru.

U japanskom jeziku postoji riječ mottainai, kojom se izražava osjećaj žaljenja zbog rasipanja, bilo da se radi o hrani, vremenu, energiji ili stvarima. Nije to samo praktičan savjet, već duboko ukorijenjen kulturni stav koji podrazumijeva poštovanje prema resursima i njihovom potpunom korišćenju. U tom duhu, odjeća se nosi dok ne izgubi funkciju, a ne dok ne izađe iz trenda. Kupovina se ne vezuje za trenutni hir, već za stvarnu potrebu. Suprotno tome, kod nas je rasipanje često pokazatelj statusa.

Nema osjećaja mottainai kada neko nešto obuče jednom, pa to nešto vrati u radnju. Očigledno je da je kod nas važnije kako izgledaš pred drugima, nego šta osjećaš prema stvarima koje posjeduješ, ili, češće, ne posjeduješ. Nošenje iste stvari više puta, naročito na javnim okupljanjima, doživljava se kao promašaj, skoro kao društveni prekršaj.

Možda samo predugo živimo u kulturi gdje je spoljašnjost jedini način da se istakneš. Kad ti sistem ne nudi mogućnosti za obrazovanje, razvijanje karijere, osjećaja za pravdu i zajedništvo, onda ti jedino ostaju materijalne stvari u nadi da ćeš njima pokazati da vrijediš.

I to je možda najsnažnija poruka ove modne tragikomedije: ne bismo mi vraćali garderobu da nijesmo duboko nesigurni, gladni potvrde. Da ne pokušavamo svakim komadom razviti osjećaj pripadnosti, identitet, samopouzdanje.

Rješenje nije u bojkotu ZARE i sličnih radnji, niti u stidu zbog toga što smo dio ovog fenomena. Ali jeste u svijesti, u pitanju koje sebi treba da postavimo prije svake kupovine, prije svake objave: zbog koga ovo činim? Ako odgovor nije “zbog sebe”, možda je vrijeme da je preskočimo i vratimo autonomiju nad sopstvenim identitetom.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7