Postoji nešto gotovo komično u kritikama da film “Odiseja” Kristofera Nolana nije dovoljno vjeran Homerovom epu. Kao da bi vjernost djelu nastalom prije gotovo tri hiljade godina podrazumijevala da savremeni film mora da govori, misli i osjeća tačno onako kako su to činili ljudi iz svijeta u kojem je rat bio prirodno stanje, žene ratni plijen, a božja volja sasvim prihvatljivo objašnjenje za ljudsku patnju.

Ne živimo više u tom vremenu. Ili makar volimo da vjerujemo da ne živimo.

Zato Nolanova “Odiseja” nije i ne treba da bude ilustrovano izdanje Homera. Ona je adaptacija, a adaptacija koja ništa ne mijenja zapravo i nema mnogo razloga da postoji. Ep možemo pročitati, ali film mora da pronađe razlog zbog kojeg se priča o Odiseju ponovo pripovijeda baš sada, baš nama, u ljeto 2026. godine, dok se ratovi prenose uživo, civili pretvaraju u brojke, a politički lideri o bombardovanju govore jezikom strategije, prestiža i “neophodnih žrtava“.

Film jeste spektakl. Snimljen je u potpunosti IMAX filmskim kamerama, na moru, planinama, plažama i u pećinama, na lokacijama od Maroka i Grčke do Sicilije, Škotske i Islanda. Za snimanje je razvijena i lakša, tiša verzija IMAX kamere, upravo zato da bi Nolan mogao da ostane uz glumce i u fizički zahtjevnim uslovima.

I sve se to vidi. Vjetar, talasi, kamen, mrak i tijela iscrpljenih ljudi daju putovanju težinu koju digitalno savršen pejzaž vjerovatno ne bi mogao da proizvede. Odisejeva lutanja su iskustvo koje čovjeka troši, prlja i mijenja. Svaki novi predio nosi obećanje čuda, ali i mogućnost smrti.

To što je film blokbaster nije njegov grijeh. Naprotiv, mislim da ništa ne dobijamo od stava da se “ozbiljna umjetnost” mora stidjeti publike. Dobra poruka ne vrijedi samo ukoliko do nje dođe mali broj ljudi u polupraznoj sali i ne bi trebalo da svaki film sa velikim budžetom bude unaprijed sumnjiv. Upravo je blokbaster jedna od rijetkih preostalih zajedničkih kulturnih formi, zahvaljujući kojoj hiljade ljudi, makar na nekoliko sati, gledaju istu priču i razgovaraju o istim pitanjima.

Ako već živimo u vremenu spektakla, onda je bolje da spektakl govori o posljedicama rata.

Nolan razumije da se Homerova priča danas ne može ispričati bez nepovjerenja prema ideji heroja. Odisej jeste sposoban, inteligentan i harizmatičan, on je čovjek koji uvijek pronalazi izlaz. Ali film preispituje nešto mnogo neprijatnije: koliko ljudi mora da strada da bi jedan takav čovjek sačuvao svoju legendu?

U Homerovom svijetu njegova lukavost potvrđuje veličinu junaka. U našem svijetu ona može izgledati i kao opasna sposobnost da se svaka odluka opravda, svaki gubitak proglasi nužnim, a svaka žrtva podredi cilju.

Film zato nije antiratni, jer tvrdi da su svi vojnici zli ili da je svako nasilje isto. Antiratni je jer pokazuje kako rat nastavlja da živi u ljudima i dugo nakon što je formalno završen. Troja je pala, ali Trojanski rat nije završen u Odiseju. On ga nosi sa sobom, u načinu na koji posmatra druge ljude, u potrebi da kontroliše stvari i u nemogućnosti da povratak kući zamisli kao nešto drugo osim još jednog osvajanja.

Svi znamo da će se Odisej vratiti na Itaku, ali kako? Kao stranac čiju porodicu održava samo uspomena na osobu kakva možda više ne postoji?

Upravo je tu Nolan napravio vjerovatno najvažniji otklon od antičkog ideala. U Homerovom epu očuvanje doma i uspostavljanje vlasti mogu zahtijevati novo nasilje. Film, međutim, mnogo otvorenije razmatra mogućnost da se krug prekine i da sin ne mora naslijediti očev teret. Jedan od ključnih pomaka jeste odnos Odiseja i Telemaha: tamo gdje bi stara junačka priča u sinu vidjela budućeg borca, savremena priča mora makar pokušati da ga oslobodi obaveze da ponovi oca.

Zbog toga je “Odiseja” posebno važan film za američku publiku.

Ne zato što su Amerikanci jedini koji ratuju, niti zato što ostatak svijeta ima pravo da se pravi nevin, već zato što je američka popularna kultura decenijama usavršavala sliku ratnika koji se vraća kao neupitni heroj, čija trauma može biti prikazana, tuga priznata, ali smisao njegovog rata najčešće ipak ostaje izvan kadra.

Nolan okreće perspektivu. Šta ako povratak vojnika nije završetak priče? Šta ako se nasilje spoljne politike ne završava povlačenjem posljednjeg broda ili aviona, već ulazi u domove, porodice i ideju o tome šta znači biti muškarac, otac ili vođa? Šta ako najveća hrabrost nije pobijediti neprijatelja nego odbiti da od sina napravimo njegovu novu verziju?

Amerika je zemlja koja svoju istoriju često pripovijeda kroz pobjedničke narative. Čak i izgubljeni ratovi u popularnoj kulturi mogu biti pretvoreni u priče o individualnoj hrabrosti, čime se moralno pitanje samog rata zamjenjuje divljenjem prema vojniku. “Odiseja” ne ponižava hrabrost, ali nas podsjeća da hrabrost, sama po sebi, nije moralna kategorija. Hrabri mogu biti i osvajači, a sposobni mogu biti i destruktivni. Čovjek može preživjeti sve i ipak izgubiti ono što ga je činilo čovjekom.

I u grčkoj i u japanskoj mitologiji more je granica između poznatog svijeta i prostora transformacije. Nije samo geografska prepreka, nego mjesto na kojem identitet prestaje da bude stabilan. U mitu o Izanagiju, povratak iz zemlje mrtvih nije slavodobitan izlazak junaka koji je savladao smrt, nego povratak čovjeka koji je vidio nešto što nije mogao podnijeti i koji se nakon toga mora pročistiti. Jedno je sigurno, ne vraća se isti.

Slično je i sa Odisejem. On putuje kroz prostore koji ne pripadaju potpuno ni ljudima ni bogovima. Susreće bića koja ga iskušavaju, ali prava opasnost nije samo u Kiklopu, sirenama ili čarobnicama. Opasnost je u tome što svako iskušenje može da potvrdi njegovu najgoru predstavu o sebi: da je njegov um dovoljan, da mu sudbina daje posebno pravo i da su drugi ljudi samo posada, prepreke ili sredstva njegovog povratka.

Neke od najoštrijih kritika filma upravo tvrde da je izgubio političku, emocionalnu i psihološku dubinu Homerovog djela. Prevod Emili Vilson uticao je na Nolanov pristup, ali je Vilson ocijenila adaptaciju veoma negativno i zamjerila joj način na koji obrađuje rat, vrijeme, porodicu i pamćenje. Istovremeno je priznala da je film podstakao veliko novo interesovanje za grčku književnost.

Naravno da je legitimno ne voljeti film. Nolanova monumentalnost nekome može biti hladna, dijalozi previše savremeni, a pojedini likovi nedovoljno razvijeni. Ali tvrdnja da savremena adaptacija izdaje ep samim tim što ga mijenja počiva na neobičnoj ideji da su mitovi muzejski predmeti.

Mitovi nikada nijesu živjeli tako.

Oni su se prenosili, prepravljali, skraćivali, spajali sa drugim pričama i prilagođavali ljudima koji ih slušaju. Čak ni Homerova “Odiseja” nije pala sa neba kao konačna verzija događaja, već je nastala iz duge usmene tradicije. Zahtijevati da film bude “vjeran“ nekoj zamišljenoj, nepomičnoj verziji mita zapravo je suprotno samoj prirodi mitologije.

I japanski mitovi postoje u različitim zapisima, varijantama i kasnijim reinterpretacijama. Svaka epoha u njima pronalazi drugačiju poruku. To nije uništenje mita, nego dokaz da je mit još živ.

Nolanova “Odiseja” živa je upravo zato što nas ne poziva da se divimo svijetu antičkih junaka sa bezbjedne distance. Ona taj svijet donosi u naše vrijeme i pita nas koliko smo ga zaista napustili.

I dalje muškarce učimo da se dokazuju dominacijom. I dalje lidere veličamo jer djeluju odlučno, čak i kada njihova odlučnost uništava tuđe živote. I dalje rat opisujemo riječima časti, nužnosti i istorijske misije. I dalje od mladih ljudi očekujemo da naslijede neprijatelje svojih očeva.

Odisej se vraća kući tek kada shvati šta je uradio u Troji i kada prestane da vjeruje da je svako mjesto nova Troja.

Čini se da je ipak to najteže.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7