Slučaj direktora škole u Bijelom Polju koji javno pjeva četničke pjesme ogledalo je društva i sistema koji je dozvolio da se obrazovne institucije pretvore u produžetak ideoloških rovova, a učionice u prostor gdje se normalizuju istorijski revizionizam i nacionalističke isključivosti.

U pokušajima relativizacije ovakvih slučajeva često se čuje ista rečenica: „I on ima pravo na mišljenje”. Ali ovdje nije riječ o mišljenju. Riječ je o moći. Direktor škole nije privatno lice, nego je predstavnik državne institucije, i to obrazovne. Kada takva figura javno afirmiše ideologiju koja je istorijski vezana za zločine i nasilje, poruka je jasna: to je dozvoljeno, normalno, društveno prihvatljivo.

Crna Gora već ima kontinuitet ovakvih pojava. Pamti direktoricu koja se fotografisala sa šajkačom i nacionalističkim obilježjima, pamti nastavnike koji su u učionicama relativizovali ratne zločine, pamti profesore koji su istoriju pretvarali u mitološki narativ “naših“ i “njihovih“. Zajedničko svim tim slučajevima nije samo ideologija, već institucionalna reakcija, ili preciznije, njen izostanak. Sankcije su izostajale, odgovornost se razvodnjavala, a javnosti se govorilo da je riječ o “ličnim stavovima“, a ne o sistemskom problemu.

Ali škola nikada nije neutralan prostor. Ona je uvijek vrijednosno opredijeljena. Ili je prostor učenja kritičkog mišljenja, pluralizma i odgovornosti ili je prostor reprodukcije moći i ideologije. Trećeg nema.

Posebno je problematično što se ovakve ideologije ne šire na marginama sistema, već iz njegovog centra. Kada nastavnik ili direktor javno demonstrira ekstremistički ili revizionistički stav, on ne utiče samo na đake, već i na kolektiv, na to šta je dozvoljeno, šta se prećutno odobrava i gdje su granice. U Crnoj Gori te su granice opasno rastegnute.

U tom kontekstu, poređenje sa Japanom (ono što najviše volim) nije egzotična digresija, već korisna lekcija o institucionalnoj kulturi. U japanskom obrazovnom sistemu ideja da profesor ili direktor javno promoviše ekstremističku, militarističku ili revizionističku ideologiju bila bi nezamisliva. Ne zato što Japan nema problematičnu prošlost, naprotiv, njegova istorija 20. vijeka je duboko opterećena militarizmom i ratnim zločinima, već zato što je upravo zbog toga izgrađen sistem stroge profesionalne odgovornosti.

Japanski profesor ne “predstavlja sebe“. On predstavlja školu, lokalnu zajednicu i državu. Njegovo ponašanje, i unutar i van učionice, podliježe jasnim etičkim pravilima. Javna kompromitacija institucije, naročito kroz ideološki ekstremizam, znači kraj karijere. Ne zbog cenzure, već zbog narušavanja povjerenja. U Japanu je povjerenje temelj obrazovanja. Profesor je figura autoriteta ne zato što ima moć, već zato što mu je povjerena odgovornost da oblikuje društveno zrele građane.
Još važnije: u japanskom obrazovanju postoji jasna svijest o opasnosti istorijskog revizionizma. Iako se vode ozbiljne debate o interpretacijama prošlosti, one se ne vode kroz lične istupe nastavnika, već kroz institucionalne, akademske i javne kanale. Učionica nije mjesto za ličnu ideologiju, nego za učenje i kritičko razmišljanje. U Crnoj Gori, međutim, učionica se prečesto tretira kao mjesto za egzibicionisanje sa privatnim svjetonazorom.

Najopasniji aspekt svega ovoga nije sama ideologija, već njena normalizacija. Kada institucije ne reaguju, one šalju poruku da je sve stvar ukusa, tradicije ili folklora. Ali, ideologije nikada nijesu folklor. One su alati moći.

U Japanu bi se ovakvo ponašanje smatralo dubokim profesionalnim neuspjehom i moralnim promašajem. U Crnoj Gori se, naprotiv, često tretira kao provokacija, eksces ili “medijska hajka“. Razlika između ta dva pristupa govori sve o tome kako razumijemo obrazovanje, a ono nije samo prenošenje znanja, nego i vrijednosti. Ako su vrijednosti koje se prenose isključivost, nasilni mitovi i istorijski revizionizam, onda ne treba da se čudimo društvu koje proizvodi netrpeljivost, autoritarizam i strah od drugačijeg.

Zato pitanje nije da li direktor škole ima pravo da pjeva šta hoće. Pitanje je da li ima pravo da ostane direktor. I još važnije, da li društvo ima pravo da se pravi da ne vidi šta se dešava kada pogubna ideologija uđe u školu.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7