Nešto je utješno u rečenici da su za sve krive elite. Prosto, mnogo je lakše živjeti u ubjeđenju da u svijetu postoji mala, važna grupa ljudi koja sjedi tamo negdje i odlučuje za sve nas, nego prihvatiti da su društva u kojima živimo mnogo haotičnija, da često niko nema potpunu kontrolu i da su problemi koji nas pritiskaju toliko složeni da ne postoji čovjek koji će doći, lupiti šakom o sto i riješiti ih momentalno.

Fascinantno je da upravo takav čovjek posljednjih godina svuda prolazi odlično.

Populizam nije nova politička izmišljotina, ali naše, ovo sada, vrijeme dalo mu je gotovo savršene uslove za život. Imamo dovoljno nejednakosti da ljudi budu bijesni, dovoljno obrazovanja da budu svjesni te nejednakosti, a i dovoljno interneta da svakog trenutka gledaju kako žive oni koji imaju više. Na kraju, imamo i dovoljno nepovjerenja u institucije da više ne vjerujumo objašnjenjima zašto nešto ne funkcioniše. Kada vam kirija pojede pola plate, a cijene rastu brže od zarade i neki političar vam kaže da su makroekonomski pokazatelji dobri, odjednom je najveći problem što vam se obraća jezikom koji nema više nikakve veze sa vašim.

Dovoljno je, dakle, da pravilno prepozna poniženje i ne mora da ponudi neko zaista dobro rješenje.

U nedavnom tekstu za Shout Out UK (koji je postao moj omiljeni portal za čitanje iz zanimljivih i drugačijih perspektiva) Adaeze Onwuelo piše o tome kako je “elitista“ od opisa društvenog položaja postao gotovo politička uvreda i kako anti-elitizam danas služi kao izuzetno efikasno političko oružje. Posebno je zanimljiv paradoks na koji ukazuje: ljudi koji se predstavljaju kao borci protiv privilegovanih elita vrlo često i sami pripadaju upravo svijetu bogatstva, moći i uticaja protiv kojeg navodno ratuju.

To, međutim, njihovim biračima često uopšte ne smeta, jer populizam nikada nije prvenstveno pitanje bankovnog računa političara. On je prije svega pitanje jezika. Milijarder može mnogo uspješnije da odigra “običnog čovjeka“ od profesora koji trideset godina putuje autobusom na posao, ukoliko prvi govori rečenicama koje ljudi razumiju, a drugi ih ispravlja, jer, eto, nijesu bili dovoljno precizni. Politička pripadnost narodu odavno se ne dokazuje time kako živite, nego sposobnošću da uvjerite ljude da dijelite njihove neprijatelje.

Neprijatelj je najčešće neko gore. Brisel. Vašington. Bankari. Novinari. Nevladine organizacije. Migranti ili globalisti, baš kao nekada komunisti ili liberali. Draž populizma je u tome što je nevjerovatno prilagodljiv upravo zato što mu ideologija nije najvažnija stvar. Njegova osnovna struktura je daleko jednostavnija, da postoji pošteni narod i pokvarena elita koja mu nešto otima, a između njih stoji lider koji tvrdi da jedini autentično govori u ime naroda.

I taj model danas funkcioniše zato što je veliki dio nezadovoljstva koje ga hrani sasvim stvaran.

Jedno od najopasnijih objašnjenja uspona populizma jeste ono u kojem njegove glasače zamišljamo kao glupe, neobrazovane ili izmanipulisane ljude koji prosto nijesu razumjeli koliko je liberalna demokratija dobra za njih. To objašnjenje je ne samo arogantno, nego i politički beskorisno. Istraživanja evropskog populizma godinama ukazuju na vezu između ekonomske nesigurnosti, gubitka povjerenja u institucije i podrške antiestablišmentskim partijama. Nova analiza Cambridge University Pressa iz 2026. posebno ističe finansijsku krizu 2008. kao prelomnu tačku, jer je nesigurnost tada prestala da bude iskustvo samo siromašnijih slojeva i stigla je do srednje klase.

Siromaštvo je politički eksplozivno, ali je još eksplozivniji strah od pada, jer čovjek koji nikada ništa nije imao može biti samo ljut, dok čovjek kojem je obećano da će, ako završi fakultet, radi, bude razuman, zaduži se za stan i poštuje pravila, živjeti bolje od roditelja, a onda kada otkrije da možda ipak neće, ima osjećaj da je prevaren.

I zamislite onda kada mu se pojavi političar koji mu kaže, jeste prevarili su vas. Mislim da zaista nije teško razumjeti privlačnost te mantre.

Pew Research Center je ove godine, analizirajući deceniju rasta desnog populizma u Evropi, zabilježio upravo tu kombinaciju: ekonomsko nezadovoljstvo, kulturne strahove i bijes prema političkoj klasi. U deset evropskih zemalja koje su istraživali, oko 70 odsto ispitanika vjerovalo je da će današnja djeca, kada odrastu, finansijski živjeti gore od svojih roditelja.

Generacijama je demokratija nudila nešto nalik obećanju linearnog napretka, biće više prava, više novca, više obrazovanja, više sigurnosti, a danas prvi put veliki broj ljudi u bogatim demokratijama više nije siguran da taj pravac zaista postoji. Istovremeno gledaju nevjerovatno bogatstvo koncentrisano u rukama veoma malog broja ljudi, slušaju o rekordnim profitima kompanija i rastu BDP-a, dok računaju mogu li ovog mjeseca i kod zubara i negdje dalje na godišnji odmor.

Tu dolazimo i do greške koju liberalne i centrističke elite uporno ponavljaju, vjeruju da će na emocionalnu političku poruku odgovoriti ispravno sa dovoljno činjenica. Ali populista kaže ubjedljivo, oni vas preziru.

Ali postoji još nešto veoma važno zbog čega populizam raste, a to je osjećaj da je čovjek postao nevidljiv.

Na Balkanu nam nije potrebno da zamišljamo nekakvu apstraktnu globalnu elitu. Mi naše elite često znamo po imenu i prezimenu. Gledali smo tranzicije u kojima su se društvene fabrike pretvarale u privatnu imovinu i političare koji su od zaista skromnih biografija stizali do ozbiljnog bogatstva, pa je u takvom društvu teško građaninu držati predavanje o opasnosti anti-elitizma, jer bi prvi razuman odgovor mogao biti: dobro, ali jeste li vi vidjeli naše elite?

Da, sistem može biti nepravedan i da, političke i ekonomske elite mogu biti zatvorene, korumpirane i otuđene. Ali iz toga ne proizlazi da su sudovi nepotrebni, novinari neprijatelji, stručnjaci prevaranti, manjine privilegovane, parlament smetnja, a jedan snažni, uz to još i bogat čovjek autentično otjelotvorenje volje miliona različitih ljudi.

Zapravo je najveća ironija populizma što se najčešće u početku oslanja na tvrdnju da elite imaju previše moći, a kada zavlada, još veća moć se često preda jednoj jedinoj osobi.

Naravno, da neko ne shvati pogrešno, pravi odgovor na populizam nije odbrana elita, umiju one same da se brane. Nije ni ismijavanje ljudi koji glasaju za populiste. Ako demokratija želi da preživi talas populizma, moraće ponovo da učini ono što je dugo zanemarivala, a to je da ljudima pruži razlog da vjeruju da sistem može nešto konkretno da učini za njih.

Na primjer, ne statistiku o rastu plata, nego platu od koje se zapravo može živjeti.

Dok god “običnom čovjeku” govorimo da je njegov bijes problem, umjesto da se zapitamo zašto je bijesan, biće dovoljno onih koji će mu prići, staviti ruku na rame i reći, ja znam ko ti je ovo uradio. Čak i kada je taj neko dio upravo one iste elite protiv koje ga poziva da ustane.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7