Muškom književnom junaku dovoljno je da bude zanimljiv, ali ženski, izgleda, mora da bude i dobra osoba.

On može da bude sebičan, nasilan, kukavica, preljubnik, alkoholičar, manipulator, loš muž i još gori otac, a čitalac će u njemu tražiti traumu, društveni kontekst, unutrašnji sukob i skrivenu nježnost. Junakinja donese jednu pogrešnu odluku i odmah joj se sudi: zašto je toliko iritantna, zašto je nezahvalna, zašto ne misli na djecu, zašto se jednostavno ne sabere?

U suštini – muškarac je složena, a žena nepodnošljiva ličnost.

Možda nijedan književni lik to ne pokazuje bolje od Ane Karenjine. Ana napušta brak bez ljubavi i ulazi u vezu zbog koje gubi položaj, sigurnost, sina i na kraju samu sebe. Ne mora nam svaka njena odluka biti razumljiva da bismo vidjeli koliko je prostor u kojem se kreće klaustrofobičan. Muškarci oko nje mogu imati ljubavnice, odlaziti, vraćati se, dosađivati se u braku i nastavljati život gotovo neokrznuti. Ana, međutim, nema pravo na grešku.

Čitaoci joj često zamjeraju upravo ono što kod muških junaka prihvataju kao dokaz dubine: ljubomoru, nesigurnost, sebičnost, emocionalnu nestabilnost. Vronski je hladan i nepouzdan, ali to je dio njegove prirode. Ana postaje očajna i posesivna, pa odjednom prestaje da bude tragična žena i postaje “teška“.

Ništa bolje nije prošla ni Ema Bovari.

Ema je nezadovoljna brakom, provincijom, skromnim životom i sopstvenim izborima. Želi više nego što ima, ali čak ni sama ne zna šta bi to “više“ trebalo da bude. Čita romane, gradi fantazije, upada u dugove i prevare, povređuje druge i sebe. Nije naročito dobra osoba, ali je upravo zato dobar književni lik.

Ipak, mnogo se lakše govori o njenoj taštini nego o svijetu koji joj je ponudio samo nekoliko uloga, od kojih joj nijedna nije bila dovoljna. Ema je kažnjena, jer želi život veći od onoga koji joj je dodijeljen, ali i zato što je nesposobna da tu želju pretvori u bilo šta osim u samouništenje. Ili da kažemo: muškarac nezadovoljan prosječnim životom je buntovnik, dok je žena nezadovoljna prosječnim životom razmažena.

I kod savremenih čitalaca obrazac ostaje isti. Nabokovljev Humbert Humbert je zlostavljač i nepouzdan pripovjedač, ali decenijama izaziva fascinaciju zbog stila, inteligencije i načina na koji manipuliše čitaocem. Patrik Bateman je ubica, narcis i oličenje praznine, ali je kultan lik. Raskoljnikov ubija staricu i ostatak romana provodi između groznice, ponosa i krivice, a generacije čitalaca neumorno traže put do njegove duše.

Ženski lik ne mora ni približno toliko da učini. Dovoljno je da bude hladna majka, ambiciozna koleginica, previše glasna djevojka ili žena koja ne želi da bude spasena.

Ejmi Dan iz romana “Iščezla“ laže, manipuliše, kažnjava i režira sopstveni nestanak. Ona jeste zastrašujuća, ali je zanimljivo koliko se brzo razgovor o njoj pretvara u pitanje da li je “previše zla“, skoro kao da književnost ima obavezu da ženske likove učini prihvatljivima. Psihopata može biti fascinantan, ali psihopatkinja mora biti objašnjena, ublažena ili makar moralno osuđena.

Slično se dešava i sa likovima iz popularne kulture. Sakura iz “Naruta“ često izaziva više prezira nego mnogi muški junaci koji su počinili ubistva, izdaje i ratne zločine. Njoj se ne oprašta što je kao djevojčica bila površna, što je bila zaljubljena u nadmenog dječaka, što je plakala, što je bila nesigurna i što nije uvijek bila korisna. Saske može da napusti selo, pokuša da ubije prijatelje i godinama mrzi sve oko sebe. On je tragičan.

Dakle, od žena se i u književnosti očekuje isto što i u životu: da budu sposobne, lijepe, ali ne tašte, ambiciozne, ali ne i sebične, majke, ali da se ako nekako može nikada ne umore, i prvenstveno, da nijesu naporne. Mogu možda biti komplikovane, sve dok njihova komplikovanost ne ugrožava tuđi komfor.

Zato se toliko često traži “snažan ženski lik“, a pod tim se obično podrazumijeva žena koja je hrabra, sposobna, duhovita, fizički jaka i moralno besprekorna. Takvi likovi često nijesu snažne žene, nego uzorne učenice.

Valja napomenuti da prava ravnopravnost u književnosti ne znači da žene moraju biti heroji. Znači da smiju biti kukavice, licemjerke, preljubnice, loše majke, slabe prijateljice, genijalke, manipulatorke, dosadne supruge i osobe koje donose katastrofalne odluke. Smiju biti i žrtve i krivci. Smiju biti sve ono što su muški likovi oduvijek bili: ljudi.

Korisno je, zato, obratiti pažnju kada sljedeći put kažemo da nam je neki ženski lik “iritantan“. Šta smo joj zapravo zamjerili?

Da li je loše napisana?

Ili samo nije bila dovoljno dobra prema drugima da bismo joj dozvolili da bude zanimljiva?

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7