“Kad tržište iznevjeri, ljudi se okreću imaginarnoj zajednici naroda”, upozorio je japanski filozof Karatani Kodžin još devedesetih, analizirajući uspon nacionalizma u doba globalizacije. Danas njegove riječi odzvanjaju globalno: od Tokija do Budimpešte, od Vašingtona do Beograda.

Desne politike i ideologije šire se poput neizlječive bolesti, a demokratski sistemi, koji su poslije Drugog svjetskog rata obećavali slobodu i progres, sada se urušavaju pod pritiskom populizma i autoritarizma. Pitanje koje se nameće jeste, zašto baš desnica, i zašto baš sada?

Jedan, po mom mišljenju, od ključnih odgovora leži u osjećaju nesigurnosti. Globalizacija, iako je obećavala univerzalne vrijednosti i jednakost, proizvela je nostalgiju i traženje utočišta u zatvorenim zajednicama. Kada tradicionalni poslovi polako nestaju, kada klimatske promjene prijete opstanaku, kada migracije mijenjaju lice gradova, mnogi biraju povratak onome što im je jedino poznato: naciji, religiji, tradiciji.

Desnica to nudi u jednostavnom paketu: kroz vraćanje “starim, pravim vrijednostima“, granice koje štite, vođe koji garantuju sigurnost. Naravno, sve je to iluzija, ali iluzija privlačnija od kompleksnih, sporo primjenjivih rješenja.

Japan je posebno zanimljiv primjer. Zemlja koja je decenijama gradila identitet na pacifizmu, koja ustavom zabranjuje vođenje ratova (japanski ustav strogo zabranjuje rat koji nije odbrambeni, kao i održavanje oružanih snaga), sada svjedoči sve glasnijim zahtjevima za militarizacijom. Desničarske grupe poput Nippon Kaigi zagovaraju reviziju istorije, negiraju ratne zločine iz 20. vijeka i traže “povratak nacionalnom ponosu“. U društvu koje je dugo bilo sinonim za mir, ova promjena pokazuje koliko je strah od geopolitičkih izazova – Kine, Sjeverne Koreje, ekonomske stagnacije – pogodno tlo za bujanje desnih ideja.

Možda se to može objasniti kroz “krizu identiteta modernog čovjeka“: izgubljen između tradicije koja se urušava i modernosti koja ne nudi oslonac, građanin bira politiku koja mu, makar privremeno, vraća osjećaj smisla.

Ako pogledamo Evropu, obrasci su slični. Viktor Orban u Mađarskoj, Đorđa Meloni u Italiji, Robert Fico u Slovačkoj, svi grade takozvane “neliberalne demokratije”, dok se pozivaju na “Boga, porodicu i naciju”. Na Balkanu je taj jezik još oštriji: Aleksandar Vučić u Srbiji kombinuje autoritarni stil sa retorikom žrtve i zaštitnika nacije, dok u Crnoj Gori priča o “odbrani identiteta“ još lako mobiliše mase.

Desnica, gdje god da je, koristi isti alat – strah. Strah od drugog, od manjina, od migranata, od “rasprodaje nacionalnog blaga“. To je strah zapakovan u mit o zajednici, i upravo taj mit je ono što se najbolje prodaje u kriznim vremenima.

Da bismo razumjeli uspon desnice, moramo priznati i poraz liberalizma. Liberalna demokratija, u svom neoliberalnom obliku, obećala je ekonomski rast i društvenu pravdu, a donijela je nejednakost i otuđenje. Kapitalizam u svojoj kasnoj fazi, piše italijanski filozof i teoretičar Franco Berardi, proizvodi “depresiju društva“, odnosno osjećaj da pojedinac više nema kontrolu nad sopstvenim životom. U tom vakuumu, desnica nudi narativ koji vraća privid kontrole: “Ako izaberete nas, mi ćemo vam vratiti zemlju, posao, dostojanstvo”.

Ovdje vrijedi spomenuti i uvjerenja Fransoaz Veržes, autorke Dekolonijalnog feminizma, koja objašnjava kako globalni kapitalizam koristi rasne i rodne hijerarhije da bi održao dominaciju. Desnica ne ruši taj sistem, ona ga čuva. Ali ljudi, zaslijepljeni nostalgijom, ne vide da je upravo sistem nejednakosti korijen njihove nesigurnosti. Veržes podsjeća da otpor mora biti “transverzalan“, odnosno da poveže feminističke, antikolonijalne i antikapitalističke borbe.

Istorija nas uči da talasi desnice nikada nijesu samo lokalni fenomen. Tridesete godine prošlog vijeka su pokazale da ekonomska kriza i nesigurnost masa uvijek rađaju iste obrasce: vođu, mit i neprijatelja. Danas, dok svijet ulazi u novu ekonomsku i klimatsku nesigurnost, obrasci su isti. Razlika je samo u tome što su alati sofisticiraniji: društvene mreže, algoritmi, lažne vijesti…

Japanski filozof Kijoši Miki, koji je tridesetih godina kritikovao rastući fašizam, govorio je da “nijedna ideologija ne traje vječno, ali traje onoliko koliko ljudi vjeruju da alternative nema”. Upravo tu leži ključ. Alternative postoje.

Svijet skreće udesno, jer je to najlakši put u trenucima nesigurnosti. Ali to nije neminovnost. To je izbor, a izbor podrazumijeva i odgovornost. Ako želimo budućnost u kojoj ljudi neće biti zatvoreni u imaginarne zajednice i mitove, moramo graditi nove oblike solidarnosti. Ako je desnica priča o zatvaranju, onda otpor mora biti priča o otvaranju. Ako je desnica politika straha, onda odgovor mora biti politika nade. Ne naivni optimizam, već organizovan, konkretan rad – obrazovanje koje uči kritičkom mišljenju, mediji koji ne podilaze populizmu i kultura koja ne slavi nostalgiju, već otvara nove horizonte.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7