Predsjednik države, Jakov Milatović, je protekle sedmice formalizovao svoju prethodno najavljenu inicijativu o izmjenama izbornog zakonodavstva zagovarajući uvođenje otvorenih lista. Obratio se Skupštini, dao opsežan intervju i organizovao jednodnevni politički panel u Podgorici, sve u cilju otvaranja diskusije o ovom predlogu.

Nakon izlaska iz Pokreta Evropa Sad, od svih “lutajućih” Milatovićevih političkih poteza, ovaj djeluje najsmislenije. Kao jedina direktno izabrana osoba u političkom sistemu Crne Gore, reklo bi se da ima legitimno polazište za zalaganje da se sličan princip primijeni i na druge nivoe naše, nazovimo je, demokratije. Pitanje je da li forma mijenja suštinu.

Da se razumijemo – otvorene liste su daleko bolje od trenutnih zatvorenih, partijskih. Sistem koji sada imamo je prije svega besmislen. Poslanik je vlasnik mandata i ima apsolutno pravo da njime raspolaže iako ga ona ili on nisu zapravo “osvojili”. Mi na izborima biramo partije a partije, zapravo partijski šefovi, određuju listu kandidata koji će ući u parlament. Samim tim bi negdje bilo logično da je partijsko rukovodstvo ono koje raspolaže mandatima tokom jednog parlamentarnog ciklusa ali prosto kod nas ništa nije ni logično ni smisleno.

Uprkos tome što zakonski nije tako uređeno, praktično jeste. Političari su svjesni da im poslanički angažman zavisi od volje partijskog šefa, te se trude da budu poslušni i vrijedni u odnosu prema stranačkom rukovodstvu, umjesto da na bilo koji način pokušaju biti bliski i direktni prema onima koji im po Ustavu i zakonima daju mandat, prema građanima.

Otvorene liste zbog toga treba da predstavljaju korak naprijed, jer ako bi, osim partijske liste, zaokruživali poslanike imenom i prezimenom (jednog, petoro, desetoro…), bilo bi očekivano da se za taj mandat malo više bore. Ako glasači mogu dati konačnu riječ ko će ući u parlament, nevezano da li je na drugoj, sedamnaestoj ili sedamdeset i trećoj poziciji, naši političari bi mogli da uz kolektivnu, vode i individualne kampanje, da pokušaju biti prepoznati u društvu koje bi im uzvratilo skupštinskim mandatom. To bi moglo stvoriti aktivniji Parlament, u kojem bi se teško našlo mjesta za “dekorativne” poslanike, Parlament u kojem bi svi poslanici težili ka tome da budu prepoznati i priznati u društvu, makar po boji glasa koju mnogima i ne znamo.

Smisleno je pretpostaviti da će se ovako umanjiti apsolutni uticaj partijskih šefova na političku klasu i da će makar nešto veću vrijednost imati glasači, oni koji su, sudeći po Ustavu, nosioci suvereniteta u ovoj zemlji. Naravno, i to je proces. Pitanje je koliko će birači u početku biti zainteresovani da iščitavaju partijske liste, koliko će same partije pokušati da nametnu da se na otvorenoj listi glasa po tome kako oni zapovijedaju i slično. Tu su i dileme o tome da li će kroz otvorene liste u dovoljnoj mjeri u Parlamentu biti zastupljeni svi regioni, oba pola i ostalo. Ipak, postoje mnogobrojni deblokirajući mehanizmi kako do ovoga zastupljeničkog disbalansa ne bi došlo.

Iako je, da ponovim još jednom, sistem otvorenih lista bolji od zatvorenih, to nam ne bi riješilo probleme demokratskog deficita od kojeg patimo. Ne smijemo zaboraviti da u Crnoj Gori čim uvedemo nešto novo, čim se nešto promijeni, mi očekujemo da svi jučerašnji problemi nestanu, da odjednom sve postane bolje. Tako smo i političke promjene iz 2020. godine ispratili sa “sve je isto”, zanemarujući kontekst. Kritika je veoma važna i dobrodošla, ali je važna i svijest o procesu koji traje, o tome da ništa ne može odjednom. Samim tim, ni otvorene liste ne bi popravile mnogo toga što nas sada muči.

Osnovni problem crnogorskog parlamentarizma nijesu zatvorene liste, već nedostatak stvarne predstavljenosti. Poslanici, iako formalno “glas naroda”, naša “produžena” ruka, često donose odluke mimo volje birača, otvoreno govoreći kako znaju da ih birači nisu zbog toga glasali i da ne postoji stvarna podrška za to što rade. I ne samo da to pravdaju, nego se i hvale kako nisu populisti i da donose “teške ali neophodne odluke za narod”. A narod su one čuvene “tetke koje nemaju pojma i koje nam neće odlučivati o tome da li ćemo u NATO”.

Kako otvorene liste mogu da pomognu i uklone ovaj deficit demokratije, ovaj osjećaj nepredstavljenosti koji građani imaju? Ovaj osjećaj koji u suštini širi apatiju i povećava pasivan bojkot? Jednom riječju, nikako. Zaokruživanje pojedinačnog kandidata možda donosi iluziju direktnije demokratije, ali suštinski ne stvara bolji odnos političara prema biračima. U idealnoj situaciji taj političar bi prije izbora ukazao na sve za šta bi se zalagao i onda nakon izbora zaista radio na ispunjavanju tih obećanja, i eventualna veća personalizacija tih namjera u odnosu na ona opštija, partijska, učinila bi naš glas u nekoj mjeri ličnijim.

Samo što smo mi daleko od idealnih situacija. Partije kao kolektivi ne prate ni svoja najopštija obećanja – recimo ona sa kim će graditi koalicije, pa kako onda možemo očekivati ispunjavanje nekih specifičnih obećanja, koja pritom dolaze od pojedinaca, ne od grupa. Postavlja se sljedeće pitanje – kakav je naš odnos sa poslanicima u sistemu otvorenih lista?

Ko je naš predstavnik? Vjerovatno onaj koga smo zaokružili. Ali kako to da dokažemo, kako da apelujemo na nju ili njega? Da nekako nađemo broj telefona određenog poslanika i kažemo – ja sam te zaokružio putem otvorenih lista, moraš da me predstavljaš bolje? Ne postoji nikakva veza tog tipa.

Šta da radimo u situaciji u kojoj naš izabrani poslanik uđe u parlament ali postane, recimo, zamjenik ministra turizma i samim tim nas više nikako ne predstavlja? A šta ćemo ako uopšte ne uđe u parlament? Ko je onda naš predstavnik?

Sistem otvorenih lista zato ni na koji način ne rješava naš ključni problem – nepostojeći odnos između poslanika i birača te samim tim ne povećava odgovornost i reprezentativnost. Iako je ljepše glasati za pojedince nego za partije u cjelini, vrlo brzo ćemo zaključiti da nismo mnogo bolje predstavljeni nego što smo ranije bili, da nam je demokratija i dalje deficitarna.

To što otvorene liste ne rješavaju suštinske probleme ne znači da ih ne treba uvesti. Možda su one prvi mogući, prvi izvodljvi korak ka boljem i demokratičnijem sistemu, i taj korak treba napraviti. Ali je važno da budemo svjesni da to nije nipošto posljednji korak, da nam on neće riješiti suštinske probleme. Otvorene liste su samo jedan međukorak, jedna stepenica ka daleko boljoj i mnogo snažnijoj demokratiji, ka tome da smo stvarno “predstavljeni”, da smo istinski suvereni u svojoj zemlji. Dobar izborni sistem je put ka tom najvažnijem političkom cilju.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7