Željko… Počećemo tako ovo kratko skriptorijsko putovanje.
Iako po vremenskoj popularnosti imena na prvu djeluje kao da se govori o nekom Lalićevom junaku sa nekog proplanka podno balkanskih vrleti tokom Drugog svjetskog rata, u ovoj maloj avanturi Željko je više Orvelov junak paradoksa, licemjerstva, proždrljivosti.

Uz žaljenje za ovako grubim starom na samom početku, ali ovo je ipak priča o junaku doba naopakog. Čovjeku kojeg pokreću samo impulsi i nagoni kao da živimo nadomak Kromanjonske pećine u vremenu kad je ona bila ‘lider u regionu’.

Željko je neko ko voli da piše. Mastilo puno lažnog morala, ideologije ograđene moždanim cijepanjima, nestalnosti takve da se ne može pohvatati. Jer njegova ideja, teze i misao traju koliko i snijeg zadnjih godina na Ćoćovom skijalištu. I kad padne, ‘dovoljno’ je kvalitetan da se ne može gledati ni iz tople prostorije obližnje kafane.

Jednog dana će vas ‘bocnuti’ na fejsu, drugog dana će vas blokirati, trećeg u komentarima portala botovati, a onda četvrtog poslati poruku: ‘baš si slatka, može broj?’ I tako sve u krug, do iznemoglosti. Nestabilnost želje, srednjovječna kriza neostvarenih ambicija, vječna potreba da se nešto pita, pasji strah da što ne izgubi i apsolutna želja da što više dobije.

Da se nakon brodoloma sa saputnikom nađe na bezvodnom pustom ostrvu sa jednom flašom pitke vode, popio bi je odmah na iskap. I podrignuo, da oprosti na izrazu cijenjeni publikum. Pravdao bi to kako njemu treba više kiseonika za moždane ćelije koje će da ni iz čega naprave splav za spasavanje. Kad bi zajedno to napravili, Željko bi se, dok kompanjon spava, sam otisnuo na pučinu. Jednostavno je takav. Zatim bi, dok ga ne naiđe neki udaljeni ribarski brod, smišljao metodologiju za pisanje svog kapitalog djela, panegirika o svom drugu od kojeg treba napraviti junaka u očima javnosti. Iako je ono što se zbilo skroz suprotno od onoga što govori. Važniji mu je južni dio leđa (S.P.) nego vrijednost prijateljstva, drugarske požrtvovanosti i higijene pred bogom.

Sva priča i pisanija se završava tamo gdje njegov kratkoročni interes počinje. Sjetimo se nekad udarne pesnice Đukanovića u namjeri ideološke prevlasti nad suverenističkom blokom Liberalnog saveza i Slavka Perovića. Valjalo je tada iz pera Željkovog ogaditi Slavka i LSCG svakom Crnogorcu, ne sigurno zbog njega samog nego zbog ‘budućnosti’ Crne Gore. Ne bi ni to bilo nelegitimno da ga danas, zajedno sa svojom kompanijom, u nebeske visine ne diže, da čovjek sa pamćenjem ribice može pomisliti kako je baš Željko idejni tvorac nezavisne Crne Gore.

Da je vojskovođa, Željko bi u unaprijed izgubljeni rat poslao svu svoju vojsku. Kad bi svi izginuli, on bi obukao bijelu košulju, napisao kolumnu o pogibiji cvijeta zemlje i namjeri za osvetom. Ipak, istog trena poslao bi i SMS poruku protivniku da je trenutno iznad svega potrebno da se mire. Sigurno opet zbog budućnosti Crne Gore i stabilnosti regiona. Sigurno ne da njega tu neđe ima.

Takva mu je ideologija, ali i tridedestogodišnja praksa. Ne smeta njemu nijedna društvena devijacija. Progutaće sve sa lakoćom. Kao Mandić predsjedničku skupštinsku fotelju, kao Knežević Bošnjačku stranku, kao Milojko svaku svoju laž, ili kao Jakov poniženje zbog službenog automobila, bavalita na zgradi, parčeta asfalta na selu. Njega pokreće samo lično, sitnice koje ljubav znače. Njega u jednom trenutku iritira ponašanje raskalašnog društva koje je otišlo da se bahanališe na Velikoj plaži, ali samo dok ga ne pozovu da se pridruži. Smeta mu što nije tu, a ne što se tu radi. Tako je i u politici, ideologiji, poslu.

Ne smeta njemu ni Vučićeva ideologija, namjera i djelovanje, nego što mu više ne odgovara na poruke. Što mu ne dolazi ‘na kuću’ kao nekad. Kao što mu nije smetalo dok su se milioni za politički marketing slivali ispod ruke, dok je Robi Vilijams kao zapetljana video traka non-stop stojao na kanalu, da je cijenjenom publikumu bilo došlo da kao komšiji pripomognu u guranju vozila uzbrdo dok ne upali. Gura ga Željko i danas. Dok ne upali. Ali u rikverc, nizbrdo. Dok ne završe na Veliku plažu ili Buljaricu. Parkirana pored obale da gledaju smiraj dana, a i građanske nepotkupljene Crne Gore.

Ipak, empirijsko učenje nam govori da i ova faza neće dugo trajati, kao što nijedna do sad nije trajala. Ipak je predvidiv, kao sadržaj kolumne utorkom. Nova priča do nove gladi.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7