Ako je nešto postalo novo normalno u Crnoj Gori, onda to više nijesu ni pres konferencije, ni strateški planovi, ni obećanja „u naredna tri mjeseca“, već blokade. Blokade puteva. Tunela. Magistrala. Graničnih prelaza. A normalnost postanu protesti radnika bivših firmi koje su nestale u tranziciji, onih koji su decenijama čekali plate, doprinose, otpremnine i pravdu.

Kao da živimo u državi u kojoj se problemi više ne rješavaju za stolom, nego na asfaltu. I ne, ovo nije odbrana takvih metoda, ovo je optužnica protiv vlasti koja je građane dovela u stanje da ne vide drugi izlaz.

Jer budimo iskreni: nikad u novijoj istoriji Crne Gore nije bilo ovoliko blokada, na ovoliko različitih tačaka, iz ovoliko različitih razloga. Studenti, poloprivrednici, radnici nekadašnjih giganata, fabrika i preduzeća koje je tranzicija pojela, ostavljajući iza sebe prazne hale i pune sudske spise. Od Cetinja do Tuzi, od Sozine preko Zete do Podgorice–Nikšić, od lokalnih ulica do magistrala i prijetnji zatvaranjem granica, svako malo nova barikada, novi red automobila, nova grupa ljudi koja viče isto: „Ne čujete nas.“

Vlast, naravno, reaguje po starom receptu: saopštenjem. Upozorenjem. Najavom zakonskih izmjena. Prijetnjom kaznama. Ali gotovo nikad, rješenjem. Država koja ima refleks da brže pripremi represivne mjere nego konkretne odgovore na komunalne, bezbjednosne, ekonomske i egzistencijalne probleme građana, ne treba da se čudi što joj se politika vratila u obliku blokiranog puta.

Ironija je u tome što je aktuelna vlast na vlast došla ne zbog blokada, ali svakako na krilima masovnih protesta i litija, koje su tada slavili kao izraz „glasa naroda“, a danas ih tretiraju kao bezbjednosni problem.

Niko razuman neće reći da je normalno zatvarati magistralu jer nema vode u naselju. Niti da je fer prema hiljadama vozača blokirati tunel zbog institucionalne tromosti. Niti da je civilizovano prijetiti zatvaranjem granica jer te ministar ne prima na sastanak. Kao što nije normalno ni to da radnici moraju da protestuju ispred institucija, po trgovima i bulevarima, samo da bi podsjetili državu da postoje i da im duguje ono što su zaradili. Ali isto tako niko ozbiljan ne može da ignoriše činjenicu da ti ljudi nijesu ustali jedno jutro i rekli: „Hajde danas da maltretiramo ostatak države.“ Oni su tu jer su mjesecima, pa i godinama, pisali dopise, molbe, zahtjeve, peticije. I jer su, zauzvrat, dobijali – tišinu.

Najpogubnije u svemu ovome je to što vlast uporno odbija da vidi širu sliku. Svaku blokadu i svaki protest tretira kao izolovani incident, kao hir „nekolicine nezadovoljnih“, kao problem policije i prekršajnih sudova. A ne kao signal dubokog raspada komunikacije između institucija i građana. Kad ti se cijela država pretvara u mapu crvenih tačaka protesta, problem nije u tim tačkama. Problem je u sistemu.

Posebno je licemjerno to što isti oni koji danas prijete kaznama zbog blokada, nijesu pokazivali ni približnu brzinu ni odlučnost kad su trebalo da riješe probleme zbog kojih su blokade i protesti nastali. Pitanje Botuna traje deceniju. Voda u Tuzima ne nestaje od juče. Bezbjednosna pitanja na Cetinju nijesu od juče. Infrastrukturni haos na pojedinim dionicama nije od juče. Problemi prevoznika nijesu od juče. Kao što nijesu od juče ni dugovi prema radnicima propalih firmi, koji godinama slušaju iste fraze o „modelima rješenja“ i „radnim grupama“, dok im vrijeme, zdravlje i nada cure.

I zato danas imamo apsurdnu situaciju: vlast koja se žali da joj građani „ruše poredak“, i građane koji imaju osjećaj da poredak već odavno ne postoji, barem ne za njih. Da institucije funkcionišu samo za privilegovane, a da običan čovjek mora da blokira put ili da izađe na ulicu sa transparentom da bi mu se neko javio na telefon.

Ne treba nam država u kojoj se politika vodi rampama i barikadama. Ali još manje nam treba država u kojoj se problemi rješavaju samo kad ugroze protok saobraćaja i turističku sezonu. Dok god vlast ne shvati da su blokade i protesti posljedica, a ne uzrok krize, brojaćemo ih kao kilometre – sve duže, sve češće i sve opasnije.

Jer kad institucije izgube glas, asfalt ga dobije. A to nikad nije dobar znak za jedno društvo.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7