Ponovo se desilo. Neko je umro nasilno. Crna Gora se, čini se, vratila u svoje staro stanje, ono u kojem oružje ne skuplja prašinu, u kojem saobraćajne nesreće više nijesu izuzetak nego svakodnevnica, u kojem ljudi viču, psuju, reaguju bez razmišljanja. Kao da je svaka ulica, svaki kafić, svaka raskrsnica postala mala pozornica sukoba koji samo čekaju da eksplodiraju.

Ali, ovo nije priča o kriminalu i nesrećama. Ovo je priča o društvu koje je dugo živjelo u napetosti i nikad nije naučilo da se opusti. O narodu koji decenijama stoji u stavu ratne pripravnosti, samo što su se bojišta promijenila.

Sociološki gledano, Crna Gora je zarobljena između osjećaja poniženja i potrebe za dokazivanjem. Mali sistemi, posebno oni koji dugo žive u stanju tranzicije, proizvode stalni pritisak: nema sigurnosti, nema povjerenja, nema institucija koje amortizuju bijes. Kad nemaš gdje da se istutnjiš, onda to činiš po drugima. Kad nemaš povjerenja u državu, pravdu preuzimaš sam. Kad nemaš društvenu stabilnost, moć se mjeri snagom, vikom ili, najgore, oružjem.

To stanje nije nastalo preko noći. Ono je naslijeđe: od ratova, od siromaštva, od nepravde koja se prenosi s generacije na generaciju. Kad dijete odrasta uz priču da “nema pravde, moraš sam da se izboriš”, ono ne postaje građanin, nego borac. Ali to nije dobra stvar, kako je obično predstavljaju. Jer, borci, onda kad nemaju svrhu, traže neprijatelje.

U Japanu je stopa ubistava među najnižima na svijetu, a ulične svađe gotovo ne postoje. Nasilje nije društveno prihvaćeno i postoji duboko ukorijenjena svijest o kolektivu. Sramota je u Japanu moćniji mehanizam od kazne. Zajednica te posmatra, i ti se ponašaš ne da bi izbjegao zatvor, nego da ne izgubiš poštovanje.

Crnu Goru je, međutim, sramota odavno napustila. Kod nas se ne stidimo ako prevarimo sistem, nego ako ispadnemo “naivni”. U Japanu bi javni službenik koji pogriješi podnio ostavku u tišini. Kod nas bi se opravdavao da je to “napad na njega lično”.

Iza japanskog mira ne stoji samo kultura, već i struktura, sistem koji funkcioniše. Ulica je čista, jer neko odgovara ako nije. Voz ne kasni, jer postoji sistem kontrole. Tamo gdje institucije funkcionišu, građanin ne mora da dokazuje da postoji. U Crnoj Gori, naprotiv, sve je personalizovano, policajac, ministar, sudija, sve zavisi od čovjeka, ne od zakona. I zato se red ruši kad ljudi izgube strah, ali ne steknu poštovanje.

Možda je najveći paradoks to što se u Japanu, zemlji potresa, tajfuna i cunamija, ljudi osjećaju sigurnije nego u Crnoj Gori, gdje prirodne katastrofe rijetko prijete. Kod nas se nesigurnost ne stvara u prirodi, nego u društvu. Na putu, na poslu, u instituciji, na birou, u sudnici.

Crna Gora je, sociološki gledano, zemlja kratkog fitilja. Ljudi su umorni od poniženja, ali ne znaju kako da artikulišu bijes osim kroz agresiju.

Možda zato u ovoj zemlji najviše stradaju slučajni prolaznici, oni koji se samo nađu na putu tuđeg bijesa. I možda zato iz dana u dan sve češće čujemo kako “nema više sigurnosti”. A zapravo, nikad je nijesmo ni imali, samo smo povremeno zavaravali sebe da će je neko drugi stvoriti.

Japanci bi rekli da je mir pitanje svakodnevne discipline, a ne trenutne emocije. Nama ta disciplina fali, ali ne zato što je ne znamo, nego zato što nam se čini da nas ništa ne obavezuje. Ni zakon, ni sram, ni zajednica.

Sve dok ne shvatimo da je sigurnost kolektivni čin, a ne individualni luksuz, Crna Gora će ostati zemlja koja se svako malo trgne od eksplozije, i opet nastavi da živi kao da se ništa nije dogodilo.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7