Japanska slikarka Uemura Šoen nije zanimljiva samo zato što je bila velika slikarka u muškom svijetu, nego zato što je umjela da ženu naslika kao stvarno biće, sa stvarnim unutrašnjim životom.

Rođena 1875. u Kjotu kao Uemura Cune, odrasla je u ambijentu koji ženama nije branio da budu talentovane, ali im jeste branio da budu priznate. Mogle su da crtaju, da vezu, da budu “umjetnički nastrojene“, ali u granicama doma, skromnosti i nevidljivosti.

Zato biografija Uemure Šoen, sama po sebi, liči na roman o upornosti. Otac joj je umro dok je bila sasvim mala, odrastala je okružena ženama, rano je pokazala izuzetan dar za slikanje, školovala se u Kjotu i već kao tinejdžerka privukla je pažnju javnosti. Jednu njenu nagrađenu sliku, među prvim koje je naslikala, kupio je 1890. britanski princ, a nekoliko godina kasnije izabrana je da predstavlja Japan na Svjetskoj izložbi u Čikagu 1893. godine. Kasnije je postala i zvanična dvorska slikarka, a 1948. i prva žena koja je dobila japanski Orden kulture.

Ali ono što Šoen čini velikom nijesu priznanja, niti to što je bila “prva žena koja je (nastavite niz)“. Takve formulacije često su pomalo lijene i od žene naprave fusnotu u muškoj istoriji. Mnogo je važnije ono što je radila sa slikom žene. U vremenu kada su “lijepe žene“ u umjetnosti često bile dekor, poza ili projekcija “muškog pogleda”, ona je u okviru žanra bijin-ga počela da slika žene kao prisustva, a ne kao ukrase. Ne samo kurtizane, princeze i otmene figure, koje su u tradicionalnim okvirima bijin-ga bile česte, nego i majke, supruge, prijateljice, glumice, žene koje rade, čekaju, trpe, misle. Obične žene.

To je možda i najuzbudljivije kod Šoen, jer nije slikala “manifestnu“ feminističku umjetnost u današnjem smislu, mijenjala je samu vizuelnu ženskost. Njene žene nijesu ni banalno idealizovane, niti cinično razotkrivene. One su dostojanstvene, ali ne mrtve, lijepe, ali ne i prazne. Kod Šoen je ženstvenost stanje svijesti.

Zato su njene slike i danas savremene i djeluju kao korektiv našem vremenu. Kada smo zatrpani slikama žena koje moraju biti ili savršene ili “oslobođene“, ili nježne ili opasne, ili tradicionalne ili subverzivne, Šoen nas podsjeća da je žensko iskustvo uvijek bilo komplikovanije od tih binarnosti. Ona slika stid, odlučnost, umor, sujetu, eleganciju, ljubomoru, čitav jedan emocionalni univerzum na koji savremena kultura često zaboravlja.

Zanimljivo je i to što je branila nihonga, japanski slikarski izraz zasnovan na tradicionalnim tehnikama i materijalima, u trenutku kada su zapadni uticaji sve snažnije oblikovali umjetničku scenu Japana. Nije, dakle, bila samo žena koja se borila da bude viđena, nego umjetnica koja je ostala vjerna svojoj umjetnosti. U tom smislu, njena umjetnost je dvostruki otpor, i patrijarhalnom poretku i kulturnom kolonijalizmu.

Flame, njena čuvena slika iz 1918, zastrašujuća i hipnotična, sa figurom žene koja više nije samo lijepa, već prijeteća, simbol osvete, bola, gotovo demon. Nacionalni muzej u Tokiju tu sliku opisuje kao izuzetak u odnosu na uobičajeno elegantne prikaze žena koje je slikala Šoen, a upravo taj izuzetak možda govori najviše: ona je dobro znala da u ženi ima, pored ljepote, i bijesa, poniženja i onog dostojanstva koje nastaje kad više nema potrebe da se bude dopadljiv.

Sasvim drugačije djeluje Jo-no-mai iz 1936, jedno od njenih najpoznatijih djela. Na slici je predstavljena žena koja izvodi ples iz uvoda Nō drame. Ženske uloge u Nō tradiciji često su igrali muškarci, a Šoen je upravo žensko tijelo i prisustvo vratila u središte tog prizora. Na toj slici nema drame i sve je u kontroli, držanju, ravnoteži. Naslikala je ženu koja ne traži pažnju, ali je potpuno posjeduje.

Možda nam je zato danas Šoen toliko bliska. Ne zato što pripada “istoriji ženskog slikarstva“, nego zato jer je godinama, disciplinovano i bez samosažaljenja, radila ono za šta joj je rečeno da joj ne pripada. Zato je važna i za feminističko čitanje: promijenila je način na koji se žena može gledati u slici.

U crnogorskom slikarstvu žena je često bila lijepa, snažna, monumentalna ili simbolična, kod Šoen ona je prije svega neprozirna, a neprozirnost je, možda, najrjeđi oblik slobode koji umjetnost može dati ženi.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7