Ono što ne boli – to nije život, a ono što ne prolazi – to nije sreća.

U stalnoj potrazi za srećom, savremeni čovjek često zanemaruje činjenicu da se život odvija upravo u trenucima koje ne smatra dovoljno značajnim. U osnovi ove dinamike leži paradoks savremenog postojanja: usmjerenost ka budućim idealima odvlači pažnju od sadašnjosti, čime se suštinska iskustva života nerijetko propuštaju.

Savremeni čovjek gotovo instinktivno teži da pronađe svoju verziju sreće – u ljubavi, karijeri, duhovnosti, sigurnosti. Međutim čak i kada je dotakne, uviđa da joj uvijek nedostaje djelić koji bi je učinio potpunom. Kao da je u samu srž sreće utisnuta stalna glad za nečim većim, dubljim, trajnijim. To je paradoks ljudskog postojanja: najviše tragamo za onim što nikada ne možemo u potpunosti posjedovati. Sreća nam stalno izmiče – ne zato što nije tu, već zato što je ne znamo prepoznati dok traje.

Ne postoje dva ista četvrtka, ni dva identična ponedjeljka – baš kao što ne postoje dvije jednake sreće. Svako od nas gradi sopstveni osjećaj ispunjenosti na osnovu ličnih iskustava, vrijednosti i trenutka u kojem se nalazi. Naši životi nijesu satkani samo od trenutaka radosti, već od mozaika – i lijepih i teških. U prvoj polovini života trčimo bez daha, često se saplićemo o sopstvene želje. U drugoj polovini pokušavamo da zaboravimo ono što smo činili u prvoj – da se popravimo, iskupimo, da zataškamo tragove. I sve se na kraju nekako izravna. Kao da nas život sam od sebe vrati na nulu. Ili možda – vrati nama samima, onima koji smo bili prije nego što smo počeli da jurimo ono što nismo ni razumjeli.

Život nam nije dat da ga do kraja razumijemo. Nije ni da ga kontrolišemo. Dat nam je da ga proživimo – onako kako znamo, možemo i umijemo. Da ga iskoristimo najbolje što znamo. Da iz njega uzmemo ono što nam pripada – makar to bio samo jedan pogled, jedan četvrtak, jedan leptir. Jer nekada je upravo to dovoljno da osjetimo da postojimo – ne da bismo sve shvatili, već da bismo barem na trenutak zaista bili.

Planiramo budućnost s uvjerenjem da možemo upravljati njenim tokom, iako znamo da je neizvjesnost njena jedina konstanta. U tom projektovanju, često nam promakne ono što je stvarno – sadašnji trenutak, svakodnevni događaji, male radosti i tihe tuge koje čine suštinu postojanja.

Zato je važno podsjetiti se: možda je ono što smo tražili oduvijek bilo tu, samo nijesmo znali da ga prepoznamo. Možda su upravo trenuci koje smo smatrali običnim – pogledi, riječi, tišina – bili naši najdublji susreti sa srećom. I možda ne postoji veća mudrost od one u kojoj se čovjek nauči da ne trči za srećom, već da joj napravi prostor – da uđe tiho, bez najave, onda kada sama izabere.

Jer život nam nije dat da bude savršen, već da bude proživljen, sa svim svojim radostima i gubicima je jedina stvarna scena na kojoj igramo. A smisao, ako ga uopšte ima, možda se otkriva upravo u toj spremnosti da prihvatimo prolaznost – i da u njoj prepoznamo vrijednost svega što jesmo i svega što nikada nijesmo postali.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7