Danas neću pisati o majkama, ženama lavicama koje su stubovi naših porodica. Danas ću pisati o jednom ocu – primjeru onoga što bi jedan čovjek trebalo da bude.

Kažu da je život film. Ako je tako, onda smo mi samo glumci koji su bačeni na scenu bez generalne probe. Nedavno sam u jednom intervjuu rekao rečenicu koja me danas, dok pišem ove redove, pogađa svom svojom težinom:  – Možemo mi planirati što god hoćemo, ali život je režiser, a mi samo glumci koji se trude da odigraju što najbolje mogu dok on ne kaže – dosta je.

Danas pišem o čovjeku koji je svoju ulogu odigrao tako da bi i najstroži kritičari zanijemili. Pišem o svom drugu, svom saborcu, mom „bratu po oružju“, Miloradu Pekoviću-Peku. Bio je jedan od pokretača NVO „Niste sami“.

On je otac dječaka iz spektra autizma. Ko god nije gazio tim putem, ne zna kolika je to planina za nositi na leđima svaki božji dan. Ali on je tu planinu nosio s osmijehom, bez kukanja, bez traženja prečica. Kad su bile najžešće borbe, kad se lomilo hoćemo li istrajati ili nestati u sivilu sistema, on nije uzmakao.

Pamtim naš zajednički izlazak iz Skupštine Crne Gore. Dok su drugi mjerili dubinu fotelja, mi smo mjerili pločnik ispred Skupštine. Njima je to bio protokol, njemu – goli život. Nije on bio čovjek od protokola i lažnih ljubaznosti. Znao je on, bolje od svih njih, da autizam nije samo onaj jedan dan u aprilu kad se svi sjete da okače plavi balon. Za njega je to bio svaki dan, svaki sat, svaka sekunda života.

U svijetu gdje se mnogi sklanjaju kad zagusti, on je bio onaj koji pojačava stisak. Iza onog njegovog lavljeg osmijeha krilo se ono najteže pitanje koje svaki roditelj djeteta iz spektra nosi kao žeravicu na dlanu:  – Šta će biti s njima kad nas više ne bude? To pitanje ga nije paralisalo, nego mu je davalo snagu. Svaki njegov potez, svaki sastanak, svaka napisana riječ, bila je pokušaj da se izgradi svijet u kojem će ta djeca biti sigurna i kad on ne bude tu da im drži stražu.

Kao kruna te zajedničke borbe, ostaje mi sjećanje na prijem kod gradonačelnika. Onaj momenat kad je konačno određena lokacija za novi dnevni centar u Podgorici. Gledao sam mu lice – to nije bila samo pobjeda jedne nevladine organizacije, to je bio njegov san koji dobija temelje. Vidio je on taj centar ne kao zgradu, nego kao utočište. Taj budući kamen temeljac u Podgorici neće biti samo beton; to je Pekov potpis na budućnost njegove djece i sve naše djece.

I ne, nije ovo oproštaj. Ovo je uspomena na čovjeka koji se borio kao lav, koji nije riječima nego djelom pokazao što znači biti drug, prijatelj, otac… što znači biti ČOVJEK.

Milorad Peković-Peko nije igrao sporednu ulogu. On je bio od onih koji promijene cijeli scenario svojom pojavom. Režiser mu je možda prerano rekao „dosta je“, ali onaj aplauz koji ostaje iza njega, u našim srcima, u borbi za djecu i u svakom kamenu tog budućeg centra, nikada neće prestati.

Odmori se, brate moj po oružju. Tvoju planinu sada preuzimamo mi. A naša djeca nikad neće ostati sama dok god kuca srce jednog od nas.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7