Za rok muziku možemo reći da je umjetnost, ako smo bar jedan put čuli neki instrumental frontmena benda „Smak“, Radomira Mihailovića Točka. Kroz njegov opus je protkan bol balkanskog čovjeka, melanholija, kao što je kroz bluz prisutan bol crnačkog stanovništva. Životna priča ovoga čovjeka je duboka.

Rođen 1950. godine, odrastao u Čačku, porijeklom Hercegovac. U djetinjstvu je imao čudnu povredu koja mu je odredila život. Kada je imao sedam godina, otišao je sa odjeljenjem na izlet. Majka mu je pozajmila iz komšiluka, od starije djece, patike. Pošto je dugo pješačio u patikama nekoliko brojeva većim nego što treba, dobio je tzv. pješačku bolest. Ovo će mu biti vrlo teško životno iskustvo, pošto je dugi niz godina proveo po bolnicama. Imao je jake bolove, tako je jednom rekao „da je bol u kostima najteža“. Propustio je školovanje zbog bolesti, pa nije mogao da završi nikakvu školu.

Njegov otac, koji je bio kolar – otud i tetovaža točka na njegovoj šaci, po kome je dobio nadimak – predložio mu je da se bavi muzikom. Pošto je pripadao hipi generaciji sa ovih prostora, opredijelio se za rok muziku. Osniva bend „Smak“ sa ostalim članovima. U njemu svira gitaru.

Koliki je kvalitet ovoga benda, može se vidjeti po legendi koja je moguće istinita. Naime, prilikom gostovanja tada možda najpopularnijeg svjetskog benda u Jugoslaviji, „Led Zeppelina“, „Smak“ je bio predgrupa na koncertu. Čuveni „Cepelini“ nijesu htjeli da izađu da sviraju nakon „Smaka“, ljuti na menadžere što su im našli tako dobar bend za predgrupu.

Neki od „Smakovih“ hitova, gdje su obradili etno muziku u rok stilu, ostavili su neizbrisiv trag jugoslovenske i srpske, pa i balkanske kulture. Samo da pomenemo hitove u izvođenju Točka: „Zajdi, Zajdi“, „Ukor“, pa „Blues u parku“, „Šumadijski bluz“… Može se reći da je svaka pjesma gdje svira Točak – umjetničko djelo.

Interesantan period benda bio je i devedesetih, kada je vokal bio Dejan Najdanović Najda. Izdali su tada album pod nazivom „Bioskop Fox“. Neki od poznatih hitova sa ovoga albuma su „Miris nje“, „Idi“, „Lisica“.

Točak danas vrlo rijetko daje intervjue, bavi se školom gitare. Kad svoj život sagleda kroz povredu koju je imao u djetinjstvu, kaže „da mu je donijela veliki bol, ali da bi bilo šteta da se nije bavio muzikom“. Veliki uzor mu je bio još jedan majstor gitare – Džimi Hendriks.

Hendriks je možda bio „mag gitare“, a Točak je sigurno balkanski gitarski mistik.