Više od hiljadu muzičara iz cijelog svijeta okupilo se kako bi poslali poruku protiv neovlašćenog korišćenja njihove muzike u svrhe treniranja modela vještačke inteligencije. Rezultat te akcije je neobičan album pod nazivom “Is this what we want?” („Da li je ovo što želimo?”), koji je objavljen u formi potpunog tišine, dostupan za besplatno slušanje, uz bonus pjesmu Paula MCartneyja i izdanje na vinilu. Uprkos minimalističkom pristupu, album je dosegao i 38. mjesto britanske top-liste.

Umjesto klasičnih melodija i tekstova, snimci na albumu sadrže samo tiho šuštanje i povremene zvukove tapkanja, što je simbolična poruka: ukoliko kompanije nastave koristiti muzička autorska prava bez odobrenja za treniranje svojih AI modela, kreativni ekosistem biće ugrožen, a originalna muzika utišana.

O pitanju zakonske regulative u vezi autorskih prava i vještačke inteligencije govorio je za RTS Denis Tul, stručnjak za IT pravo. On je pojasnio da se trenutno zakonodavstvo nalazi u sivoj zoni, jer dok je tradicionalno pravo intelektualne svojine jasno regulisano godinama, novi sistemi vještačke inteligencije uvode izazove: – Imamo prethodno pravo intelektualne svojine i pravnu regulaciju koja jasno zabranjuje povredu tuđeg autorskog prava, ali sa pojavom AI sistema, pravila još uvijek nisu potpuno jasna.

Tul ističe da problem nije ograničen samo na muziku – u pitanju su i knjige, slike i druga kreativna djela. On navodi i primjer sudskog postupka u SAD-u, gdje New York Times tuži kompaniju OpenAI tvrdeći da su njihovi članci korišćeni za treniranje AI modela. AI, objašnjava Tul, „na neki način skuplja javno dostupne informacije sa interneta i koristi ih u stvaranju baze znanja za algoritme, što pokreće pitanje legalnosti takve prakse”.

Pored američkog slučaja, postoje i postupci pred evropskim sudovima koji bi mogli odrediti da li autorsko pravo ima veću težinu od interesa društva za tehnološkim razvojem. Tul naglašava da su u pitanju dvije stvari koje su teško pomirljive i da je potrebno pronaći balans.

Prema tradicionalnom pravu intelektualne svojine, autorsko djelo može stvoriti samo čovjek. Tul objašnjava:  – Autorsko pravo je mali monopol – vlasnik može drugima zabraniti korišćenje, distribuciju ili stavljanje djela na tržište. Čovjek, preko ugovora o radu, može prenijeti autorska prava na ono što stvara za kompaniju. AI, međutim, kada generiše sadržaj, ne dobija autorsko pravo i ne može ga prenijeti kompaniji.

Tul dodaje da je zato neophodno donijeti zakone koji će zaštititi kreativnu industriju, ističući da je problematično i korišćenje ljudskog glasa u muzici, koji je biometrijski jedinstven poput otiska prsta. Pitanje odgovornosti, kaže, odnosi se najprije na korisnika tehnologije, a tek sekundarno na proizvođača.

– Ako ja kupim nož i povrijedim nekoga, da li sam ja kriv ili proizvođač? U digitalnoj revoluciji stvari su komplikovanije, ali proizvođači tehnologije će odgovarati za način na koji razvijaju alatke, dok je krajnja odgovornost ipak na pojedincu.

Tul očekuje da će u budućnosti biti debata i rasprava o tome kako se tradicionalno pravo intelektualne svojine može uklopiti u slučajeve kada AI stvara novo djelo, te da vlasnik originalnog prava dobija dodatno autorstvo nad novim proizvodom.

– Život je uvijek brži od prava. Pravnici i društvo često moraju reagovati retroaktivno, prepoznati rizike i kreirati regulaciju koja će pomoći – kaže Tul, naglašavajući važnost balansiranja različitih interesa – društva, kompanija i politike.

Na pitanje o koegzistenciji umjetnosti i vještačke inteligencije, Tul ističe:  -Tehnologije su nam potrebne i donose brojne prednosti – ubrzavaju istraživanja, pomažu u medicini i obrazovanju. Ne možemo isključiti razvoj AI, ali možemo regulisati njenu upotrebu da bude etička i da smanji rizike. Zaključuje: – Mi ljudi smo ti koji stvaramo – moramo zaštititi one koji stvaraju i stimulisati kreativnost u budućnosti.