Većina ljudi zna tragičnu priču o Titanicu, ali malo ko je čuo za Jenny, mačku koja je živjela na brodu i vjerojatno bila jedina koja je osjetila što se sprema.

Jenny nije bila obična mačka. Bila je službena lovkinja na miševe na Titanicu, dovedena na brod kako bi kontrolisala populaciju glodavaca. Tokom probnih plovidbi broda, okotila je leglo mačića, a o njoj se s ljubavlju brinuo radnik Jim Mulholland.

Jim je pripremio ugodno gnijezdo za nju i njene bebe blizu kuhinje, grijano bojlerima. Čak je i ostatke hrane dijelio s njom tokom pauza. Ta tiha rutina davala mu je osjećaj smirenosti usred haosa priprema najluksuznijeg broda u istoriji za njegovo prvo putovanje.

Ali dogodilo se nešto čudno.

Nekoliko dana prije nego što je Titanic isplovio iz Southamptona za New York, Jennyno se ponašanje promijenilo. Počela je postajati nemirna. A onda – bez upozorenja – počela je uzimati mačiće jednog po jednog, nježno ih držeći za vrat… i izvoditi ih iz čamca.

Spuštala se niz dasku iznova i iznova, sve dok svi njeni mačići nisu bili sigurno na suvom.

Jim je zurio. I u tom trenutku nešto je kliknulo.

“Ova mačka zna nešto… nešto što mi ne znamo.”

Vjerujući svojoj intuiciji – ili možda njenoj – Jim je skupio svoje stvari i diskretno sišao s broda. Nikada se nije vratio na brod.

Titanik je otplovio bez njega.

Svi znamo što se sledeće dogodilo.

Godinama kasnije, Jim, sada već starac, ispričao je ovu priču novinaru. Pripisao je Jenny zasluge za spašavanje njegovog života. Njegov instinkt – drevni, tihi i nepokolebljivi – možda je bio jedino pravo upozorenje koje je itko ikada primio.

Ponekad heroji ne nose uniforme. Ponekad imaju krzno, brkove i srce koje jednostavno… zna.