Završna noć ovogodišnjeg Lake festa na Krupcu protekla je u znaku moćnih rifova, zaraznih ritmova i neiscrpne energije publike. Na jednoj bini, pod krošnjama topola i ljetnjim nebom, smjenjivali su se kultni bendovi regiona, ostavljajući svaki svoj prepoznatljivi pečat.

Veče je otvorio Dža ili Bu, beogradski pank sastav čija karijera traje više od tri decenije. Njihov sirovi zvuk i britke poruke odmah su pokrenuli publiku, a nikšićko-crnogorski pankeri su svaku pjesmu dočekivali gromoglasno, skačući i pjevajući uglas. Energični rifovi i oštri stihovi stvorili su idealnu uvertiru za sve što je slijedilo.

Nakon njih, na scenu su stupili Bombaj Štampa i legendarni Branko Đurić Đuro, noseći sa sobom duh Novog primitivizma i šarm Sarajeva iz nekih, kako je publika istakla, “ljepših muzičkih vremena”. Nastup su otvorili besmrtim hitom Trese, lupa, udara, a potom nastavili sa Kako momci sviraju, uz Đurinu prepoznatljivu dozu humora i scenske improvizacije.

Euforiju su podigli momci iz Dubioza Kolektiv, zeničke muzičke atrakcije čije pjesme odavno nadilaze granice Balkana. Nakon nastupa u Norveškoj i Moldaviji, stigli su na Krupac, a crnogorska publika je svaku notu njihovih regedabrok hitova pratila plesom i pjevanjem. Pjesme poput Kažu i USA razigrale su atmosferu i još jednom potvrdile zašto je Dubioza sinonim za koncertnu eksploziju.

Šabački Goblini donijeli su sirovu pank emociju, vraćajući se na Lake fest nakon nekoliko godina pauze. Bend, kojem je nedavno zabranjeno da nastupa širom Srbije zbog javne podrške studentskim protestima, u Nikšiću je naišao na ovacije. Koncert su otvorili sa Lunom i legendarnim stihom “od čega bežiš ti, to se ne leči…”, a nastavili sa U magnovenju, potvrđujući da pank, osim što zvuči glasno, nosi i snažnu poruku.

Publika je do posljednjeg takta pokazivala da voli pank, ali i da zna da cijeni svaki muzički pravac koji nosi autentičnu energiju i slobodarski duh. Na Krupcu se te večeri igralo, pjevalo i živjelo muziku — onako kako to može samo Nikšić.