Baviti se umjetnošću u Crnoj Gori zahtijeva lucidnost ili nevjerovatnu volju i želju za pomjeranjem stvarnosti. Kako su razlozi za umjetničko izražavanje vrlo raznoliki, umjetnici kroz svoj rad imaju moć osvješćivanja kolektivne misli.

Za portal 24kroz7, Jovana Bojović, dramaturškinja i scenaristkinja, dijeli svoje iskustvo i izazove s kojima se susrijeće u Crnoj Gori, te govori o značaju podrške države umjetnicima, posebno u pozorištu.

– Baviti se umjetnošću u Crnoj Gori je stvar lucidnosti ili nevjerovatne volje i želje za pomjeranjem stvarnosti?

Kao što je i sama umjetnost veoma kompleksna, tako su i umjetnici i njihovi razlozi za bavljenje umjetnošću vrlo raznoliki, i vjerovatno potiču od potrebe za umjetničkim izražavanjem, ekspresijom i promišljanjem kako unutrašnjeg tako i spoljašnjeg svijeta. Ne vjerujem da su umjetnici „pozvani“ da promijene svijet ili stvarnost, ali svakako imaju moć da osvješćuju kolektivnu misao. Svi, manje ili više posjeduju lucidnost, koju je uz rad, talenat, zanat i izgrađivanje sopstvenog stila potrebno kanalisati. Od nevjerovatne važnosti je shvatiti značaj umjetnika za jednu društvenu zajednicu, jer ako to ne shvatamo, izgubićemo najdragocjeniju mogućnost za razvojem i napretkom.

– Koliko je teško biti dramaturg/dramaturškinja i scenarista/scenaristkinja u Crnoj Gori?

Svaka profesija ima svoje mane i prednosti, a društvene prilike, ali i lični afiniteti i karakteri mogu stvoriti otežavajuće ili olakšavajuće okolnosti. Generalno, baviti se umjetnošću u Crnoj Gori nije lako, imajući u vidu da su do skoro dramaturzi morali da objašnjavaju čime se zapravo bave i da pojašnjavaju da dramaturgija nije gluma ili režija. No, i to ima smisla, jer je dramaturgija najmlađi studijski program na FDU, i mislim da se od tada, pa do sad, svijest o profesiji dramaturga i scenariste polako mijenja.

– Kakvo je Vaše mišljenje o podršci države umjetnicima, naročito pozorištu?

Mišljenja sam da, u principu, dobre ideje nađu put do realizacije i zavrijede podršku. Na različitim konkursima iz različitih oblasti desi se da možda jedne godine određeni projekat ne prođe, proći će možda sljedeće, i u tom smislu potrebno nam je više strpljenja i temeljnijeg rada. Konkretno, ja sam za svoj umjetnički doktorski projekat imala podršku JU KIC “Budo Tomović” i „Kraljevskog pozorišta Zetki dom“ i mislim da je takav vid podrške, pogotovo kad je riječ o obrazovanju zaista neophodan.

– Koliko je teško da Vašim studentima zadržite entuzijazam da nastave sa radom u našem društvu?

Čini se da je odnos mlađih generacija prema obrazovanju dosta promijenjen u odnosu na moju i neke ranije genercije. Sve je prilično relativizovano, sve je manje discipline i spremnosti da se preuzme odgovornost. Mislim da su uzrok tome brojni faktori, pa se neko između ostalog poziva i na pandemiju, ali uz uvažavanje svih argumenata, smatram da, ako mlada osoba zaista ima želju, volju, strast da se bavi određenom profesijom, uzmimo konkretno dramsku umjetnost, zaista ima podršku i usmjerenje profesora. Naravno, i na nama, kao profesorima je da idemo u korak i sa novim trendovima u obrazovanju, i da zajedničkim entuzijazmom i radom doprinesemo stvaranju kvalitetnog i obrazovanog kadra.

– Kakva je pozorišna publika u Crnoj Gori?

Moguće je da je publika u Crnoj Gori još otvorenija za neke komercijalne predstave, ili za istorijske teme, pa se još mogu čuti pitanja: ,,Što ne pišeš neku komediju, da se malo nasmijemo“. Naravno, to je razumljivo, imajući u vidu naše društvene prilike. Ipak, mislim da bi umjetnici trebalo da “diktiraju“ teme, jer samim tim umjetnost i mijenja kulturni identitet. U tom smislu, publiku ne bi trebalo podcjenjivati, niti joj podilaziti, već joj ponuditi kvalitetniji, alternativniji i kompleksniji sadržaj.

– Kada stvarate neki tekst, koliko je teško pronaći inspiraciju da stvorite nešto “novo” budući da je “sve već napisano”?

Poznato je da su brojni teoretičari književnosti, u prvom redu Julija Kristeva, govorili o intertekstualnosti i činjenici da se svaki tekst može tumačiti samo u odnosu na druge tekstove. Pa opet, imajući to u vidu, oslanjam se na čuveno dramaturško “pravilo“ da nije samo važno šta će se u komadu desiti nego na koji način će se nešto desiti. No, načina je bezbroj, u moru ideja i inspiracije.

– Vaša posljednja predstava “Serdarski triton” dobro je prihvaćena od strane publike. Koliko ste Vi kao autorka zadovoljni prijemom?

Kako sam ranije navela, publika je vjerovatno naviknuta na komercijalnije predstave, a imajući u vidu da je „Serdarski triton“ nastao kao doktorski umjetnički projekat imala sam bojazan da publika neće na najbolji način razumjeti autorske namjere, ali su me gledaoci već nakon premijere u Dodestu razuvjerili. Pregršt promišljenih pitanja, polemike oko tema koje se tretiraju u predstavi, na kraju krajeva emocije koje je predstava izazvala su me uvjerile da je prijem bio odličan i eto, mogu slobodno reći da je prevazišao moja očekivanja.

– Koje nove projekte možemo da očekujemo od Vas u narednom periodu?

Trenutno radim na teorijskom dijelu doktorskog projekta, ali uporedo i na novom književnom tekstu, a tu su i projekti iz oblasti filma i pozorišta.