Zoran Rakočević, reditelj i kulturni radnik u Crnoj Gori, već godinama ulaže napore na unapređenju umjetničke scene u Crnoj Gori. Svoju energiju i iskustvo maksimalno koristi za organizovanje kulturnih manifestacija, a većinu vremena posvećuje organizaciji Korifej festival  i Korifej teatra u rodnom Kolašinu.

Sa Zoran Rakočević u intervjuu za 24kroz7 razgovaramo o položaju kulture i umjetnosti u Crnoj Gori, prepoznavanju potreba umjetnika od strane države, te institucionalnoj podršci koja je često ograničena birokratskim preprekama. Osvrnuli smo se na značaj angažovane umjetnosti i izazove sa kojima se suočavaju umjetnici u očuvanju i promociji kulturnog identiteta.

Kakav je položaj kulture i umjetnosti u Crnoj Gori? Da li država prepoznaje potrebe umjetnika? Kakva je institucionalna podrška?

Položaj te dvije važne djelatnosti, po kojima bi trebalo da se raspoznajemo i koje bi trebale da nam determinišu estetiku i etiku identiteta, poražavajući je, uz naravno dosta svijetlih izuzetnih momenata.

Kultura je kontrolisana od strane partija, kako bivše, tako i sadašnje vlasti. Institucije, prije svega Ministarstvo kulture, imaju zastarjele šablone odlučivanja, ekstremno se spore i zarobljene su birokratijom iz koje suštinski ne žele da izađu (“u krdu smrdi, ali je toplo”, Krleža).

Ovo je ekstremno partijska država, što je samo po sebi negacija svega onoga što smo u smislu kulture mogli da budemo. Ako godinama država ne uvažava jedne te iste apele umjetnika, pogotovo onih neuhljebljenih i nenamještenih, apele nezavisne scene, na kraju krajeva i apele strukovnih udruženja – o kakvoj podršci mi to govorimo?!

Sa grupom umjetnika u Kolašinu ste pokrenuli Korifej festival. Pored Kolašina, koji Vam je “baza“, Vaše projekte mogli su da gledaju i ostali u Crnoj Gori i regionu. Koliko je izazovno održavati kulturnu manifestaciju ovog tipa?

Veoma je izazovno održavati i Korifej festival, a još izazovnije profesionalnu produkciju Korifej teatra u maloj sredini. Možemo se pohvaliti dobrim publikom i kakvim takvim napretkom u komunikaciji sa lokalnim vlastima, ali stvari se odvijaju izuzetno sporo i nesistemski.

Sa svakom garniturom funkcionera vraćamo se na nulu i počinjemo ispočetka. Ta priča vapi za institucionalizacijom, ali to se sigurno uskoro neće desit, jer ne postoji niti političke volje, niti razumijevanja značaja pozorišta za tu sredinu koja sebe vidi kao turističko mjesto.

Šta možemo da očekujemo od Korifej teatra u narednom periodu? Kakve nove projekte može očekivati publika?

Prije svega, u avgustu nas očekuje 10. izdanje Korifej festivala, a program će zaista biti možda najbolji do sada. Tema ove edicije festivala je “Suočavanje”.

S druge strane, do kraja godine nas očekuje još jedna premijera, ovog puta predstave za djecu. U pitanju je “Vilinjska gora” Sandre Vujović. A sa treće strane, očekuju nas i nastupi sa našim postojećim predstavama u Crnoj Gori, ali i na festivalima u Srbiji, BIH, Hrvatskoj i Makedoniji.

Koliko je angažovana umjetnost prihvatljiva našem društvu?

Kako kome. Mislim da je veoma potrebna i da umjetnici ovdje mnogo toga mogu da kažu. Pa čak donekle i promijene. Vidjeli smo u više navrata da za vlast nije prihvatljiva.

Sjetimo se samo otužne reakcije kabineta Ivana Vukovića kada je reditelj Zlatko Paković teatarski stavio lisice na ruke njegovom partijskom i životnom autoritetu. Ili jadne reakcije cijelog zvaničnog Nikšića kada je sticajem okolnosti oženjeni umjetnički direktor Jelić pokazao, u odbijanju predstave Scene Bunt, kako ne razumije niti posao kojim se bavi, niti pozorište, čak se usuđujem da kažem ni umjetnost, a tom nonsensu u kojem se ponižava svaka žena ove države, a pogotovo svaka žrtva nasilja, kojih sticajem okolnosti ima mnogo, pridružili su se i neki književni paraintelektualni krugovi. Crna Gora je, dakle, već duže vremena u mraku, a ova dva slučaja su samo vrh ledenog brijega.

Nakon problema na koji je naišla predstava „izloŽena”, obavijestili ste javnost da prekidate saradnju sa Nikšićkim pozorištem dok god je na funkciji umjetničkog direktora Janko Jelić. Kako gledate na pomenutu situaciju? Da li se radi o izolovanom slučaju ili pak sistemskom odnosu prema sličnim primjerima angažovane umjetnosti?

Na taj slučaj gledam, kako sam se u prethodnom odgovoru i odredio, kao na – mrak. Ali, ravnozemljaški srednjevjekovni mrak je morala da pretrpi i čitava zapadna Evropa, da bi se nanovo otkrio heliocentrični sistem za koji je čovječanstvo znalo još i u antici. Ovaj trenutni kvazidogmatski klerikalni ženomrzački homofobični i ko zna sve još kakav mrak je morao da se desi Crnoj Gori nakon ere njene kriminalizacije i tajkunizacije, i živjećemo ga još, ali ga smatram bolnom prolaznom fazom.

Da li ste Vi u svom radu nailazili na „zatvorena vrata“ za projekte koje ste realizovali? Koje?

Vjerovatno jesam, a da o tome ni sam puno ne znam. Stizale su do mene razne spekulacije kako me prihvataju u određenim kulturnim krugovima, ali bolje da ne iznosim nedokazive priče na vidjelo.

Zatvorenim vratima smatram neodgovaranje na mailove od strane bivšeg direktora CNP, Baćovića, koji eto nije htio ni reda radi da razgovara sa mnom, a kamo li da me pozove da sarađujemo. A možda stvarno nije imao termin, godinu dana. Takođe, jedna predstava mi je skinuta sa repertoara pozorišta zato što sam kritikovao način izbora direktora toga pozorišta. S druge strane, sa mnogo kolega na funkcijama sam imao i odličnu saradnju i razumijevanje, jer smo zajednički razumijevali probleme ovog društva.

Kažu da je najteže uspjeti “u svom selu“, Ipak, Vi dobro “plivate“ u ovoj sredini. Kakve projekte možemo očekivati od vas?

U ovom “selu” puno radim, iako se naravno trudim da biram šta i kako radim. Pitao me skoro moj klasić, Damjan, za novi projekat – rekao sam mu biće to priča o pravdi koje nema, a on kaže – hahaha, vazda te nađu takvi komadi.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7