Suši punjen krastavcima poznat je kao kapamaki i ta, naizgled bezvezna činjenica, krije zanimljivu priču o japanskom folkloru, koji japansko društvo, ma koliko moderno bilo, nastoji da očuva.

Nekada davno, u Edou, današnjem Tokiju, postojao je običaj da ljudi jedu krastavce prije kupanja u rijekama ili jezerima. Bila je to svojevrsna zaštita od kape, zelenog, sluzavog, čudovišta, mješavine kornjače, majmuna i žabe, koje je veličine djeteta i koje uglavnom nastanjuje rijeke, jezera ili ribnjake u Japanu. Kapina omiljena zabava je povlačenje ljudi, naročito djece, u vodu i davljenje.

Prema narodnim vjerovanjima, krastavac je kapino omiljeno jelo. Japanci su tada vjerovali i da će ispisivanje imena članova porodice na krastavcima, a potom i njihova žrtva (čitaj: puštanje niz potok, rijeku ili u jezero) umilostiviti kapu i omogućiti im nesmetano uživanje u kupanju.

Kao i u svakoj narodnoj legendi, i ovo čudovište ima svoju slabu tačku. Ukoliko se udubljenje na kapinoj glavi, slično posudi koja zadržava tečnost, ošteti ili se iz njega prospe voda, kapa gubi snagu i prestaje da bude opasnost.

Iako je kapa uglavnom prikazan kao zlo biće, on može imati i neke dobre osobine. Postoji legenda o kapi koji je pomagao ljudima tako što je koristio svoje znanje o ljekovitim biljkama. U ovim pričama, kapa često traži od čovjeka da mu pomogne u vraćanju vode u posudu na njegovoj glavi kako bi ponovo stekao moć.

Legenda o kapi služi kao upozorenje i podsjetnik na opasnosti koje vrebaju iz nepoznatog i na važnost poštovanja prirode i duboko je ukorijenjena u japanskoj mitologiji i folkloru. Kapa je jokai – najprostije rečeno – čudno ili misteriozno stvorenje, čudovište, fantastično biće, utvara ili duh, koje nastanjuje mistična mjesta – mala sela, stare gradove, puste planinske prevoje, šume, ali i neka druga, sasvim obična.

Ova stvorenja svakako odavno “nastanjuju“ japansku kulturu, nadasve književnost. Recimo, jedan od najpoznatijih savremenih japanskih horor pisaca i mangaka umjetnika, Džundži Ito, mačku iz horor mange Junji Ito’s Cat Diary: Yon & Mu sa vretenastim, paukolikim nogama stvorio je inspirisan jokai bićima. Ili, još od prve epizode ​​Naruta, gledaocima je jasno da će Kurama, devetorepa lisica igrati ogromnu ulogu u budućnosti tog anime serijala, mada možda i nijesu znali da je njen lik zasnovan na jokaiju po imenu Kicune, koji ima oblik demona lisice i čiji svaki dodatni rep označava mudrost i znanje. Ime Kurama potiče od planine sa sličnim nazivom u Japanu koja je poznata kao mjesto gdje je prvi put zabilježena umjetnost korišćenja čakre za liječenje drugih. Oni koji su gledali Naruta znaju koliko se ova simbolika odražava u Kuraminoj sposobnosti da svojom čakrom osnaži druge šinobije (nindže). Ovakvih primjera ima mnogo u anime i manga kulturi, koja najviše okuplja mlade ljude u Japanu, mada ne i samo isključivo njih. Nije li onda idealno da se u nešto što je mladima interesantno uključe elementi iz japanskog folklora, mitologije i istorije koji bi pomogli u očuvanju i popularizaciji tradicionalnih japanskih vjerovanja i priča među novim generacijama?

Te priče, pored jokaija, često se vrte i oko drugih natprirodnih bića, poput tengua – planinskih bogova ili kamija – duhova i bogova iz šintoizma.

Mnogi anime i manga serijali smještaju svoje radnje u period specifičan za japansku istoriju ili uključuju neke važne istorijske ličnosti i događaje. Kroz ovu vrstu sadržaja, mlađe generacije stiču uvid u različite aspekte japanske prošlosti i kulture. Takođe, vizuelni stilovi u animeu i mangi mogu biti inspirisani tradicionalnim japanskim umjetničkim tehnikama, kao što su ukiyo-e (drvorezi) ili sumi-e (crteži mastilom). Neki anime i manga serijali uključuju prikaze japanskih praznika i običaja, kao što su Tanabata (festival zvijezda), Obon (festival u čast duhova predaka) ili Secubun (festival kraja zime), što pomaže u očuvanju i razumijevanju japanskih kulturnih običaja. U suštini, anime i manga često stvaraju nove priče koje kombinuju elemente tradicionalnog japanskog folklora sa savremenim temama, a one tradicionalne legende čine relevantnijima za današnji svijet.

Kroz ove, ali i mnoge druge načine, anime i manga služe kao most između prošlosti i sadašnjosti, omogućavajući japanskoj kulturi da se razvija dok istovremeno održava svoja kulturna naslijeđa.

Slično je i sa japanskom književnošću, likovnom umjetnošću, filmom…

U mnogim kulturama, paranormalni fenomeni su objašnjavani kroz narodne priče i legende koje su se prenosile sa generacije na generaciju. Na primjer, u slovenskim kulturama, priče o vukodlacima, vampirima i drugim mitološkim bićima bile su način objašnjavanja neobičnih događaja. Slična natprirodna bića kao što su jokai postoje i u crnogorskoj mitologiji. Malo ko od nas nije odrastao uz makar neku od priča o vilama – bićima koja žive u planinama, šumama i jezerima, poznatim po svojoj smrtonosnoj ljepoti, drekavcima – strašnim stvorenjima koja noću ispuštaju jezive zvuke i najavljuju nešto loše ili baucima koji plaše neposlušnu djecu… Slično jokaijma, ova bića iz crnogorskog folklora imaju dvojak karakter – mogu biti i zaštitnici prirode, ali i opasna stvorenja koja se svete onima koji ih uznemiravaju. Oba folklora dijele fascinaciju nepoznatim i natprirodnim, dok istovremeno pokušavaju da objasne pojave iz prirodnog svijeta.

Razlika je jedino što mi, čini se, baš i ne znamo kako da njegujemo i osavremenjujemo našu kulturu i prošlost.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7