Nečijom namjerom, povrijeđenom sujetom, zbog različitih mišljenja, nedjeljenja uvjerenja o nadmoći ili nepostupanja po planovima i željama, ugašen je život. Velika odgovornost za društvo i institucije sistema, jer se ne radi o slučaju koji se, zbog prirode ili nepredvidivosti, nije mogao preduprijediti, nego, nažalost, o već viđenom obrascu.

Nije spriječeno ubistvo još jedne žene. I nije pogrešno reći majke, ili ćerke, sestre, prijateljice, komšinice, poznanice, slučajne prolaznice, osobe za čiju smo sudbinu saznali iz crne hronike, jer nisu ove uloge mjerilo njene vrijednosti kao osobe, ali jesu bola koji je ostao za njom, sjete i odgovornosti koju bi trebalo da osjećamo kao pojedinci i kao društvo.

Potresena je javnost, kao i mnogo puta ranije. Ipak, ostaje dilema kako to doživljavaju instance koje jedine mogu dati pravi i odlučujući odgovor u spriječavanju ovakvih, mnogo puta viđenih, scenarija.

Ako neko prijeti, već ima pomisao. Bijes je toliki da ga ne uspijeva sputati. Prijetnja nije ružna riječ izgovorena zbog nedostatka odgoja, nego opasna misao koja postoji u nečijem umu. Ko je toliko hrabar da “sa sigurnošću” procijeni da takva misao koja je izgovorena neće biti i realizovana?!

Ispostavilo se mnogo puta da je djelo kvalifikovano kao prekršaj bilo najava teškog krivičnog djela. Kao po obrascu. Zašto se onda reakcija svodi na opomenu i nadu da će u nekom konkretnom slučaju doći do odstupanja od istog?! Svaka prijetnja bi morala biti ozbiljno shvaćena. Teoriji vjerovatnoće nije mjesto u kontekstu zaštite ljudskih života.

I mada su se mogle čuti zamjerke da se o homicidu manje govori nego o femicidu, jasno je da nema razlike u težini i potrebi za odlučnim odgovorom u oba slučaja. Ali, ima u korijenu problema. O femicidu se nerijetko govori jer su slučajevi, nažalost, česti, a bazirani su na shvatanju da žena treba da bude potčinjena odlukama, željama, planovima, pa i raspoloženju pripadnika muškog roda.

U osnovi je nedovoljno razvijena svijest o pravu na autonomiju svakog pojedinca u načinu života, donošenju odluka, pravljenju izbora, bez obzira na bilo kakvu pripadnost, što za posledicu ima nasilje, pa i oduzimanje života.

Suština je da, bez obzira na sve individualne razlike, nužno je shvatanje da ljudsko biće nije i ne može biti svojina! A dok se ne dođe do pune spoznaje toga, institucije sistema su dužne dati nedvosmislen i snažan odgovor.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7