Sjetih se vica kojem sam se nekad smijala. Kada dođe pacijent u bolnicu i pitaju ga:

– Hranu ste ponijeli?

-Da.

Sapun, ćebe, pidžamu?

-Da…

A taj pored Vas, ko Vam je to?!

-Doktor, za slučaj da nemate.

Ovih dana se tome ne smijem, jer isto proživljavam ili preživljavam.

Sa problemima izazvanim hroničnim zdravstvenim tegobama upućena sam u Klinički centar Crne Gore. I to ne od strane izabranog doktora, jer termina za specijalistu u KC nije bilo, već iz privatne ordinacije u koju sam bila prinuđena da odem jer sam, prepoznajući simptome jako dobro, znala da čekanja nema.

Ulazeći u zatvorenu i natkrivenu prostoriju u sklopu KC, koja je čekaonica za pacijente, zatvorila sam kišobran, koji sam odmah potom ponovo otvorila, mada sam bila unutar prostorije.

Sa plafona je kapala i slivala se voda, a stolice, predviđene za pacijente, bile su mokre, pa je bez obzira na to kako su se osjećali u tom trenutku, većina pacijenata morala da stoji ….. i čeka.

Trenutna radost zbog dolaska na red nestala je u sekundi pred pitanjem medicinske sestre:

-Da li ste donijeli terapiju?

Zbunjeno sam rekla – ne.

Vidno iznervirana mojim neznanjem i neinformisanošću, obavijestila me je da ako “hoću da primim terapiju” (kao da je to stvar izbora) moram da je donesem, jer oni potrebni lijek nemaju.

– Kad donesete lijek, primićete terapiju – reče i okrenu se drugom pacijentu.

Izađoh, malo je reći, zbunjena.

Preda mnom se nalazila potraga za lijekom koji opet moram da platim. Rekoše da će mi biti refundirano. Ali, i to je proces. U tom trenutku ja moram imati nešto više od stotinu eura za terapiju, jer apoteka neće čekati refundaciju da bi namirila svoja potraživanja.

Kad se pronađe i kupi lijek, treba da dođem u KC da bih terapiju primila u kontrolisanim uslovima.

Odlučila sam da, za svaki slučaj, sa sobom ponesem flašu fiziološkog rastvora, braunilu, medicinski alkohol, tufer i flaster, da se ne bih ponovo vraćala.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7