Novinarka ND Vijesti Tina Popović, u ekskluzivnom intervjuu za portal 24kroz7 govorila je o tome koliko je teško baviti se novinarskim poslom u Crnoj Gori, sa kakvim izazovima se novinari suočavaju u svom radu, kao i o tome koliko je teško odvojiti privatno od poslovnog.

– Obilježen je Svjetski dan slobode medija, a političari su uputili čestitke. Međutim, kako su suštinski podržali novinarstvo u Crnoj Gori?

Da se razumijemo: ni najrazvijenije demokratije ne podržavaju u potpunosti novinarstvo i istraživačko novinarstvo. Kome može da bude drago ili, najblaže, prijatno da neko prati njegov rad i da ga stalno javno opominje ako radi kako ne treba? Mislim da je teško da ima takvih ljudi u bilo kojem sektoru, a posebno u politici. Novinarka i novinar su korektivni faktor svakog društva ili bi trebalo da budu. Tako da nije za očekivati da su čestitke bilo što drugo osim dio funkcionerskog protokola. Osim toga, teško je očekivati da iskrenu čestitku upućuje neko ko novinarke i novinare označava kao „saradnike mafije“, vlasnike „spiska za hapšenja“, „žutu štampu“…

Jedina suštinska podrška novinarstvu, prema mom mišljenju, ogleda se u dvije bitne stvari: prepoznavanje značaja medija kao korektivnog faktora i dobrog zakonodavnog okvira koji će štititi medijske poslenike od svih mogućih uticaja – verbalnih uvreda, fizičkih nasrtaja, političkih i finansijskih uticaja, prijetnji tužbama i prije nego je nešto objavljeno.

Prvo znači da mediji nijesu neprijatelji (iako nas ima raznih), već neko ko ukazuje na anomalije. Ukoliko se, pak, ispostavi da su objavljene neistine, i zato ima lijeka kroz propise. To nikako ne znači da medijima treba lijepiti etiketu unaprijed, samo zato što nam se ne sviđa ono što je stiglo do građana. Postoje mehanizmi da se dokaže da je ono što je pošlo u etar neistina, a građani su jako isključivi i teško da će birati da ikada više poklone povjerenje sadržajima koji dolaze sa adresa za koje se ispostavilo da se na tačnost njihovih informacija ne mogu osloniti.

Drugo je, naravno, u tijesnoj vezi sa prvim.

– Kakav je status novinara u Crnoj Gori, s obzirom na brojne napade i probleme sa kojima se suočavaju?

Ako uzmemo u obzir da novinarstvo gotovo nigdje nije omiljena profesija, onda je jasno da je u Crnoj Gori posebno teško biti novinarka ili novinar, jer smo društvo koje decenijama ne izlazi iz raznih tranzicija, a što nam često spočitavaju i sa međunarodnih adresa.

Novinarke i novinari u Crnoj Gori, za smiješno i nezamislivo niske plate, nose svakog dana metu na leđima.

Ono što se čuje sa zvaničnih političkih adresa, često se preslikava na građane. To znači da nijesu rijetki slučajevi da građani nasrću na novinarku ili zbog toga što politička frakcija koju simpatišu ili podržavaju nameće diskurs da je medij za koji rade ovakav ili onakav.

Jako je teško izaći na ulicu i napraviti anketu o cijenama u prodavnicama koje samo rastu, a kamoli izvještavati sa skupova visokog rizika ili istraživanja tragova novca koji najčešće vode na dvije strane, koje su u međusobnoj sprezi – politička moć i organizovani kriminal.

I nisu ovo prazne floskule. Realnost je takva da su redakcije sve starije, mladi ljudi i nakon stečene diplome, ne ostaju u novinarstvu. To, valjda, svakome mora da upali crvenu lampicu koliko je novinarstvo osporavano, ugnjetavano, gušeno i omalovaženo u Crnoj Gori.

Kad na sve to dodamo činjenicu da se na razne načine nasrće na koleginice i kolege, mislim da je jasno da novinari i nemaju status. A bore se za status svih drugih obespravljenih građana.

Dakle, mislim da ću sad govoriti u ime većine koleginica i kolega: samo iz osjećaja odgovornosti prema građanima smo i dalje tu i pokušavamo da naše društvo za njih korigujemo onoliko koliko smo u mogućnosti. Jer osim plata, a već sam rekla kakve su, naša profesija nema drugih beneficija.

– Bavljenje osjetljivim temama u Crnoj Gori zahtijeva hrabrost. Godinama objavljujete informacije koje nailaze na kritike sa svih strana. Kako se nosite sa izazovima koje donosi ta vrsta novinarstva?

Ne razmišljam o tome kao o hrabrosti. Razmišljam o tome kao o dužnosti. Neko je izabrao da bude ljekar, njegova dužnost je da liječi i spašava živote ili bar da se stalno trudi, pa i nakon nemilih događaja. Neko je odabrao da radi na šalteru pošte i ima dužnost prema građanima koji svakog dana dolaze. Ja sam izabrala da se javno radujem svim uspjesima svih građana Crne Gore, ali i da kritikujem u njihove ime, istražujem ko arči njihov novac, ko za račun svojih interesa njihove zaobilazi, i da pokušam da to popravim.

Izazova je mnogo, stvar je percepcije na koji način se sa njima nositi. Uvijek rađe biram da u ime moje dužnosti, ali i u ime svih građana, govore činjenice.

Onog momenta kad osjetim da nemam snage da dužnost koju sam odabrala ispunjavam na način koji će omogućiti istinu za građane, povući ću se. Tako je najpoštenije i to bih očekivala i od ljekara i od frizera i od političara.

– Nakon hapšenja direktorice Agencije za sprječavanje korupcije (ASK) optuživali su Vas da ste prvi objavili informaciju koja se kasnije ispostavila kao tačna? Kakav je uticaj takvih pritisaka zvaničnika na novinarstvo?

Živimo u vremenu kad se sva dešavanja lako relativizuju. U tom smislu, nemam ni želju ni namjeru da se pravdam. Rad u sektoru antikorupcije pratim gotovo dvije decenije, od donošenja Zakona o sprečavanju konflikta interesa. Jasno je da u antikorucijskim institucijama i organima imam svoje izvore. Valjda je jasno i da mi ti izvori vjeruju, inače bi tražili drugi mediji i druge koleginice i kolege.

Specijalno policijsko odjeljenje tog 17. aprila nije prvi put bilo u Agenciji za sprečavanje korupcije. I ranije su izuzimali dokumentaciju po raznim krivičnim prijavama protiv gospođe Jelene Perović i ljudima u Agenciji nije bilo prvi put da se sretnu sa službenicima SPO. Ali tog dana sve je za njih bilo drugačije, formalnije, neočekivano. U takvim okolnostima, za očekivati je da mediji saznaju. Informacija je stigla prvo do mene i bez obzira što je možda u odnosu na zvaničnu sliku uranila, nije bila netačna.

Da, preispitujem se je li trebalo da sačekam i kako bih reagovala u novoj sličnoj situaciji. Ovog puta sam odlučila da vjerujem izvorima i čini mi se da oni nijesu pogriješili u procjeni situacije, onome što su čuli i vidjeli tog dana na hodnicima i u kancalarijama Agencije. Ono što me ohrabruje jeste i to što ti ljudi sebe preispituju jesu li meni time načinili štetu, što mi govori da ipak imam izvore kojima je stalo i do tačnosti informacije i do mene kao nekog ko je njihova sadašnja i buduća spona sa građanima.

Što se tiče kasnijih političkih pritisaka – očekivano, sve u rok službe. Nadam se skorom epilogu tog slučaja, jer direktorica Agencije za sprečavanje korupcije ne smije na bilo koji način da šteti svom i integritetu svojih službenika jednim centom, a ne desetinama hiljada eura. Ukoliko se, pak, optužbe tužilaštva pokažu kao neosnovane, to će ukazati na problem u tužilačkoj organizaciji i svakako neću prezati da se pozabavim i tim problemom, koliko bude u mojoj moći.

– Nepristrasnost je ključna u novinarstvu. Koliko je teško održati je u našem društvu?

Jako teško. Naše društvo je opterećeno raznim vrstama rođačkih, kumovskih, prijateljskih, političkih i mnogih drugih veza. A i novinari su samo ljudi, do kojih se lako dođe i pokušaji pritisaka i uticaja su razni i ima ih na desetine.

Prema mom mišljenju, jako je bitno baratati činjenicama, uvijek pitati dodatno, uvijek tražiti dodatna pojašnjenja i nikada ne propustiti šansu da se čuje i glas onih kojima činjenice možda u tom trenutku ne idu u prilog. Iz iskustva – istina ima dva kraja. Na jednom su činjenice, na drugom ono kako te činjenice vidi/e glavni akter/i priče.

Da se vratim na početak: i novinari i novinarke ponekad ne mogu raditi na priči ukoliko je u nju uključen neko s kim su u bilo kojoj vrsti odnosa. U takvim situacijama, a nije ih bilo mnogo, uvijek sam informaciju o tome davala glavnom i odgovornom uredniku, koji je raspoređivao dalje nekom od koleginica ili kolega.

– Kako pritisci sa kojima se suočavate na poslu utiču na Vaš privatni život? Da li je izazovno razdvojiti profesionalni od privatnog života?

Itekako utiču i nekad je nemoguće iskontrolisati reakcije prema porodici nakon napornog dana. Sa porodicom gotovo da ne pričam o poslu, sa djecom posebno. Ako sam nekog dana posebno neraspoložena, a nijesmo imali porodičnih izazova, znaju da sam posao donijela tog dana sa sobom kući (i u glavi i u lap topu).

Pokušavam da svoju porodicu poštedim svojih dnevnih stresova, ali ne znam koliko uspijevam. Da pitate njih troje, vjerovatno bi rekli da sam prilično bezuspješna u tome.

Šalu po strani, bitno mi je da su za skoro dvije decenije u novinarstvu moja porodica i prijatelji bili izvan onoga što radim, da smo uspostavili odnos da ne pitaju (jer svakako neće dobiti odgovor), ali i da imaju dozu odgovornosti prema mom poslu i meni.

Jer, uz sve što smo gore razgovarali, priznaćete da djeca novinara/ke moraju biti vaspitanija i ozbiljnija u odnosu na svoju generaciju, inače bi ih naše društvo stavilo na stub srama. Moji malci su toga nekako za sad svjesni, a ja sam svjesna pritiska koji sam stavila na njihova mala leđa, pa se trudim da im to nadoknadim na razne načine. Načina je malo, koliko je nekad moj osjećaj krivice veliki i zbog toga što su morali ranije da se uozbilje i zbog toga što sam najčešće i do 10 sati dnevno u redakciji.

– Kako bi preporučili novim medijima i novinarima da se prilagode dinamičnom medijskom pejzažu i izazovima u Crnoj Gori?

Žao mi je što se izrazita politička polarizacija preslikala i na medije.

Moramo da shvatimo – ako svi radimo u skladu sa propisima i načelnima Kodeksa novinara, ako svi radimo ono što je naš posao i to radimo za građane, a ne za bilo koju interesnu grupu, stvaramo bolje društvo. Uzalud neke pojave kritikujemo, ako se ponašamo isto.

Postoje profesije i postoje pozivi. Novinarstvo je poziv. Želja da se stvari mijenjaju, vjera da može biti bolje. Poriv da istina i pravda dođu do onih koji nemaju mogućnost da ih sami otkriju i ostvare. Potreba da se pomogne pojedincu i cijelom društvu.

Bitno je samo da ne dozvolimo da nas prethodno i postojeće stanje stvari u društvu obeshrabri, ali ni da nas uljuljka. Daleko smo od demokratije. Ima još mnogo posla.