Dženifer Breheni Volas otkriva šta prvo treba da pitate dijete posle škole. I ne, to nije ništa što se odnosi na ocjene i nastavu.
Anksioznost je dostigla rekordni nivo među tinejdžerima i mladima. Ali, šta je uzrok? Stručnjaci su upirali prstom u sve, od telefona preko politike do roditelja koji vaspitavaju djecu „u letu“. Iako se o tačnim uzrocima zabrinjavajućeg porasta anksioznosti još uvijek raspravlja, jedna stvar je jasna: prevelika zabrinutost roditelja za budućnost njihove dece ne olakšava stvari.
U svijetu u kome oni sa fakultetskom diplomom ne samo da značajno nadmašuju one bez nje, već ih čak i nadžive za nevjerovatnih osam i po godina u prosjeku, djeluje prirodno što su roditelji zabrinuti za akademska dostignuća svoje dece. Ali, istraživanja pokazuju da što više roditelji stvaraju pritisak oko ocjena, to djeca tužnije odrastaju.
– Godinama sam mislila da je jedan od glavnih uzroka porasta depresije kod adolescenata povećanje pritiska u školi – rekla je za Atlantik Lorens Stajnberg, psihološkinja koja proučava tinejdžere.
– Kada razgovaram sa djecom i pričamo o tome šta ih muči, oni češće spominju stres od ocjena i škole, nego lajkove na Instagramu – navodi ona.
Dakle, kako roditelji koji su fokusirani na uspjeh svojih klinaca mogu da stave to do znanja i postave visoke standarde, a da ne oštete njihovo mentalno zdravlje?
Novinarka sa diplomom Harvarda i istraživačica o roditeljstvu, Dženifer Breheni Volas, ima predlog – samo promijenite način razgovora i pitanja koja im postavljate posle škole.
Pitajte ih šta su jeli
Breheni Volas, autorka knjige „Nikada dovoljno: Kada pritisak na dostignuće postane toksičan – i šta možemo da uradimo povodom toga“, koja se zasniva na anketi sa 6.500 roditelja koju je sprovela zajedno sa istraživačima sa Harvarda, nedavno je razgovarala za CNBC o tome šta je naučila iz projekta i ponudila jednu jednostavnu izmjenu koju roditelji mogu primijeniti kako bi zaštitili mentalno zdravlje svoje djece.
Kao i mnogi roditelji, čim bi njena djeca ušla u kuću iz škole, zasipala ih je pitanjima. „Kako je prošao test?“, „Koji domaći imaš?“, „Da li ste spremni za kontrolni iz matematike?“.
Sada ona umjesto toga, priča o ručku.
„Kada moja djeca uđu, umjesto da im postavim sva ova pomenuta pitanja, zanimam se za to šta su ručali ili navodim razgovorom na stvari koje nemaju veze sa ocjenama, učenjem i testovima.“
Naravno, nije jednako važno da li je dijete jelo piletinu ili lazanje, kao što je važno obrazovanja. Zašto onda ova promjena?
Psiholozi su objasnili da kada roditelj postavlja pitanja samo u vezi školskih obaveza, djeca stvaraju utisak da je njihovim roditeljima stalo više do njihovih dostignuća, nego do njih samih.
Ako dozvolite da pitanja o kontrolnom budu prvo što ćete im uputiti, oni će razumjeti da vaša ljubav i poštovanje zavise od ocjena. A to, navodi Breheni Volas „može dovesti do toksičnosti, anksioznosti i mentalnih problema“.
Ali čekaj, zar ne treba da znam kako je prošao na kontrolnom?
Zar roditelji ne bi trebalo da budu uključeni u školovanje svog djeteta i da podrže njegov uspjeh? “Naravno”, Breheni odgovara, “ali roditelji moraju manje da pritiskaju svoju djecu da pričaju o ocenama”, insistira ona.
„Djeca će svakako sama reći, to im je na umu. Ne moraju da misle da sam cijeli dan čekala da se pojave da bih ih pitala samo o ocjenama. Umjesto toga, trebalo bi da dobiju poruku od mene da mi je stalo do njih kao kompletnih osoba.“
Njena djeca razumiju koliko ona cijeni akademska dostignuća i naporan rad, ali znaju da njena ljubav prema njima nije vezana za neki poseban ishod. A to je svakako veliki korak ka zaštiti djece od anksioznosti i mentalnih problema.
Komentariši