Za žrtve masovnog nasilja širom svijeta privlačenje pažnje stranih medija može biti pitanje života i smrti. Upravo sada, palestinski novinari svakodnevno rizikuju svoje živote kako bi držali oči svijeta na patnje u Gazi, a međunarodno izvještavanje ključno je za primanje humanitarne pomoći, mobilizovanje rasprostranjenih protestnih pokreta i vršenje političkog pritiska na Izrael i njegove saveznike.

Izraelska vlada je takođe jasno svjesna moći lokalnog izvještavanja u uzdrmavanju javnog mnjenja: ona nastavlja da opstruira izvještavanje o ratu. Istovremeno, ona je uložila velike napore da podsjeti svijet na užasavajuće detalje 7. oktobra kako bi se suprotstavila Hamasovom poricanju masakra civila i izazvala simpatije za odmazdu.

Novo istraživanje otkriva da ova borba za međunarodnu pažnju i saosjećanje ima iznenađujuće dugu istoriju. Već u 17. vijeku, potlačene manjine u Evropi otkrile su da je štamparska mašina moćan saveznik u stavljanju reflektora na njihovu agoniju.
Da bi privukli stranu publiku, suočili su se sa teškim pitanjem, sa kojim se i danas borimo: kako natjerati ljude da brinu o dalekoj patnji? U novoj knjizi pokazujem da su u svojim pokušajima da odgovore na ovo pitanje, ranomoderne izbjeglice pomogle u postavljanju temelja moderne humanitarne kulture.

Lobiranje za saosjećanje

Evropska društva su najprije razvila tradiciju bavljenja bijedom dalekih ljudi nakon reformacije, vremena ekstremne vjerske polarizacije između, prije svega, katoličkih i protestantskih vjernika. Da bi se borile protiv ove fragmentacije, mnoge države su nasilno proganjale vjerske disidente, uzrokujući raseljavanje stotina hiljada protestanata, katolika, anabaptista, Jevreja i muslimana.

Vjekovima prije Konvencije Ujedinjenih nacija (UN) o izbjeglicama iz 1951. godine, one nijesu imale nikakva prava. Da bi preživjeli, ti su ljudi zavisili od dobročinstva i gostoprimstva vjerskih srodnika u drugim djelovima Evrope.

Iseljene manjine često su slale delegate sa pisanim svjedočanstvima kako bi podigle svijest o svojoj teškoj situaciji među potencijalnim saveznicima. U početku, ovo lobiranje za podršku koristilo je uspostavljene, neprijateljske vjerske podjele kako bi se okupili saveznici. Izbjeglice su stoga imale tendenciju da miješaju svoje priče o nasilju sa militantnom vjerskom retorikom.

Generisanje bijesa

Praksa poput ove postepeno se mijenjala sa usponom medija u 17. vijeku. Kako je konzumiranje vijesti postalo uobičajeno za mnoge Evropljane, neke proganjane grupe su shvatile da bi mogle da pojačaju kampanje solidarnosti objavljivanjem svojih izveštaja kao pamfleta.

Prelazak na štampanje zahtijevao je od raseljenih ljudi da ponovo procijene svoje strategije, jer su sada morali pažljivije da razmisle o raznovrsnoj publici do koje će neizbježno doći. U burnom političkom pejzažu obiljeleženom vjerskim tenzijama, nestabilnim savezima i neprestanim ratovima, najsigurniji i najdalekosežniji način da se privuče podrška bio je da se istakne nečija patnja bez isključenja drugih vjerskih grupa u tom procesu.

Zbog toga su zlostavljane manjine i njihovi saveznici sve više izbjegavali da svoje teškoće uobliče u religiozno polarizovane termine. Umjesto toga, usvojili su univerzalniju retoriku saosjećanja, pozivajući se na vladavinu zakona i osjećaj zajedničke humanosti. Ova promjena u retorici na kraju je omogućila humanitarnom angažmanu da prevaziđe vjerske podjele iz kojih je nastao.

Naša zajednička humanost

Neke od ovih reklamnih kampanja imale su velike političke efekte. Uzmite Valdensijance za primjer, protestantsku manjinu u Savoji koja je pretrpjela vjerski motivisan masakr 1655. godine od strane vojvode od Savoje. Nakon što je poginulo oko dvije hiljade muškaraca, žena i djece – preživjeli su pobjegli u Francusku i napisali iskaze očevidaca, koje su uspjeli da objave i distribuiraju uz pomoć holandskog ambasadora u Parizu.

Valdensijanci su dali zastrašujuće detaljne izveštaje o silovanjima, mučenjima i čedomorstvu, i insistirali su da samo ljudi koji su “odbacili sva osjećanja čovečanstva“ mogu da “podnesu da ovo čuju bez drhtanja“. Njihova priča izazvala je šok širom Evrope i uspješno je mobilisala glavne protestantske moći. Holandska republika, Komonvelt Engleske i švajcarski reformisani kantoni organizovali su velike dobrotvorne kampanje za pomoć preživjelima, poslali su protestna pisma vojvodi od Savoje i poslali specijalne izaslanike u Torino da posreduju u mirovnom sporazumu.
Tada, kao i sada, saosjećanje je takođe moglo da pređe u netoleranciju. Neki holandski protestanti su masovno ubijanje vidjeli kao dokaz fundamentalne nehumanosti katolika i iskoristili su ga da predlažu antikatoličko zakonodavstvo. U Lajdenu se svađa oko Valdensijanaca čak završila nasiljem.

Ali, stavljajući u prvi plan ljudsku (a ne vjersku) patnju, Valdensijanci su uspješno doveli ljude na svoju stranu i zadržali vitalnu međuvjersku podršku. Katolička Francuska im je, prije svega, ponudila azil i služila kao posrednik tokom mirovnih pregovora. Štaviše, ova strategija je izvršila pritisak na vlade koje progone da odgovore: savojske vlasti su nevoljno izdale javnu izjavu u kojoj su poricale masakr, implicitno priznajući stranu publiku kao moralne arbitre.

Novi saveznici

Apelujući na humanost u štampi, žrtve nasilja nijesu potpuno srušile vjerske zidove koji razdvajaju mreže solidarnosti, ali su svakako stvorile pukotine.
Godine 1745. jevrejska zajednica u Pragu uspjela je da izazove ozbiljno međunarodno negodovanje izvještavanjem o tome kako ih kraljica Marija Terezija protjeruje. Ona se potom suočila sa poplavom protesta stranih vlasti i interesnih grupa, uključujući otomanskog sultana, papu, venecijanski senat, kraljeve Velike Britanije, Danske i Poljske, kao i trgovačke cehove Londona, Amsterdama i Hamburga. Tako su je podsticali, prema riječima jednog posmatrača, da podrži vrline “humanosti, saosjećanja, ljubavi prema bližnjem, ma gdje on bio”.

Ćutanje štampe

Danas se stvari kreću brže, pošto se veliki dio buke za međunarodnom pažnjom premjestio na internet: palestinski novinari poput Motaza Azaize i Bisana Ouda prikupili su milione pratilaca na društvenim medijima, igrajući ogromnu ulogu u održavanju tekuće humanitarne krize u Gazi u očima javnosti i pružanje ključnih dokaza protiv bilo kakvih napora da se sakriju ratni zločini i zločini protiv čovječnosti.
Iako sama ne može da riješi krizu, pažnja javnosti može biti od ključnog značaja za sprječavanje zločina. Kao što su Evropljani ranog modernog doba već shvatili, masovno nasilje napreduje u tišini štampe.