Panoramska ruta „Durmitorski prsten“ svake godine dobija sve veći broj obožavaoca, kako naših sugrađana, tako, možda i više, stranih turista. Tokom ove ture prođe se kumulativno skoro nevjerovatnih 2000 visinskih metara. Podaci o dužini prstena variraju od 76 do 85 kilometara. Vjerovatno ovi drugi ubrajaju i neizostavna iskakanja iz kruga da bi se došlo do nekih tačaka koje ne treba da se zaobiđu kad im se već toliko primaknete.

Obilazak prstena može se otpočeti gdje se god nađeš i možeš ići u kojem hoćeš smjeru, mada postoji preporuka TO Žabljak da oni koji idu malim autom idu u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, a kamperi obrnuto (s tim što se ova tura ne preporučuje onima sa većim kamperima). Nekada je bilo odlično ako bi se ovaj put raščistio i bio prohodan krajem juna. Ove godine to se desilo već tokom aprila. Ja sam ovu turu prošla nekoliko puta u različitim periodima. Kretala sam i iz Trse, i sa Pišča, i iz Žabljaka. Kako god da krenete, ako se vratite u početnu tačku, svejedno je. Iz Žabljaka se kreće prema restoranu “Momčilov grad“. Malo naprijed, ispod Velikog Štuoca se nalazi vidikovac prema kanjonu Tare. Rijetko mi se kad desilo da mi sunce bude saveznik i da napravim bar pristojnu fotografiju sa toga mjesta.

Uskim, krivudavim putem, koji pretežno vodi kroz šumu stiže se do prevoja između Malog i Velikog Štuoca, najviše tačke na ovoj ruti (1952 mnm). Do sela Mala Crna Gora, treba malo skrenuti sa puta, ali to treba neizostavno uraditi. Iz ovog sela vodi porijeklo revolucionar Radoje Dakić kojem su potomci podigli bistu i spomen kuću. Dok je bilo više snijega selo je bilo odsječeno od ostatka svijeta više od pola godine, ali su, izgleda, ta vremena iza nas.

Kad se vratite na put i nastavite, brzo stižete do vidikovca ka kanjonu Sušice na kojem ima više impozantnih stabala kojima se uvijek izdivim.

U nastavku se spuštate preko 800 metara do najniže tačke – Sušičkog jezera. Ovo periodično jezero je određeni dio godine prelijepo jezero, a ostatak godine zelena livada. Šteta što sam ga češće viđala kao livadu.

Odavde se nastavlja popriličan uspon kroz šumu i ovo je, bar meni, najmonotoniji dio rute. Kad se konačno dokopate sela Nedajno – na konju ste. Odavde je vidikovac na kanjon Sušice najljepši. Tačno preko kanjona se vidi i Mala Crna Gora.

Od Nedajna kroz Milogoru se stiže do Trse. Tu se može napraviti pauza uz kafu ili nešto slatko. Imali su dobre palačinke sa šumskim voćem.

Posle Trse se stiže u Pišče, meni omiljeni dio ne samo ove ture nego i Crne Gore. Ne zna se da li je Pišče ljepše kad se zazeleni ili kad dobije jesenje boje. U daljini se vidi fenomenalni trojac Bioč-Maglić-Volujak.

Kad se nekako odvojite od Pišča, poslije nekog vremena iz jedne travnate visoravni stižete pred fenomenalni Prutaš, koji je nastankom Parka prirode „Piva“ promijenio „ekipu“ i prestao da bude dio Nacionalnog parka „Durmitor“. Durmitorski prsten ga nije mogao mimoići. Obavezno je stajanje radi fotografisanja kroz drveni okvir.

Kako ovdje tako i prije Sedla i Sedlene grede do kojih se stiže u nastavku puta.

Onda se od Sedla polako spustite pored Valovitog jezera i Ranisave s desne i Stožine s lijeve strane. Prepuni utisaka i sa bezbroj fotografija u fotoaparatu ili telefonu, vratite se na početnu tačku. Mislim da preko ovoga – nema!

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7