Nedavna odluka Džulijana Asanža da prihvati američki sporazum o priznanju krivice, takođe i napusti Veliku Britaniju, možda je donijela privremeni predah osnivaču Vikiliksa, ali istovremeno podsjeća na težinu mraka nadvijenog nad slobodom istraživačkog novinarstva širom svijeta. Asanž je proveo pet godina u zatvoru Belmarš. Belmarš ili svima poznatija institucija koja okuplja ubice i kriminalce. Imena kao Andžem Čudari, islamski terorista, Abu Hamza takođe terorista, Roni Bigs odgovoran za veliku pljačku voza, Hašem Abedi, brat teroriste koji je izveo napad u Mančesteru na koncertu Arijane Grande, Vejn Kazins, policajac osuđen za kidnapovanje, silovanje i ubistvo Sare Everard, Stiven Port koji je drogirao, silovao i ubio četiri muškarca koje je upoznao na internetu i mnogi drugi. Džulijan Asanž je dijelio svakodnevnicu sa takvim umovima zbog svog hrabrog poteza, objavljivanja snimka iz 2007. godine, na kojem američki helikopter Apač bezdušno ubija novinare i pobunjenike u Iraku.

Vikiliks, međunarodna neprofitna organizacija koju je osnovao, pružila je platformu za anonimno dostavljanje poverljivih informacija. Objavio je više od 10 miliona dokumenata, razotkrivajući ratne zločine, političke prevare i zloupotrebe. Reakcija? Priznanje i zahvalnost? Ne. Prezir i progon? Apsolutno. Ali, zašto nas to i dalje iznenađuje?

Svjetski moćnici, pogotovo oni koji ubiru plodove i profit određene ratne mašinerije, ne tolerišu one koji im drže ogledalo pred uprljanim licem. Slučaj Asanža pokazuje da su životi nevinih jedna puka kolateralna šteta, sklona zataškivanju pa i zaboravu, a oni koji otkrivaju te užase – buduće žrtve. Objavljivanje više od 10 miliona poverljivih dokumenata, uključujući i video snimak ubijanja civila u Iraku, izazvalo je gnijev moćnika ( mada je i definicija takve moći u oku posmatrača ), dok je Asanž stekao status globalnog oslobodioca utišanih pravednika – ali po koju cijenu? Što bi se ovdje reklo, Asanže, za čije babe zdravlje?

Dakle, oni koji razotkrivaju zločine postaju zločinci u očima sistema. Potom im se šalje jasna poruka – ako se usudite da otkrijete njihova nedjela i kontraverze, bićete uništeni, kao i da budete sretni ako se zaustavi samo na vama. Sloboda govora u ovakvoj profesiji, bez trpljenja bilo kakvih posljedica, više nisu vrijednosti koje branimo, već iluzije o kojima sanjamo.
Svaki napad na novinara je napad na pravo javnosti da zna istinu. Upravo zato, životne priče poput Asanžove, služe da nas sve trgnu iz kolektivnog bestrašća i ravnodušnosti. Njegov progon je univerzalna priča o nepravdi koja se sprovodi nad onima koji se usude govoriti istinu i one koji se usude uperiti prst u ruglo sadašnjice. Da ovo nije još jedna priča Robin Huda sa dalekog ” zapada ” dokazuje podatak da smo u našoj Crnoj Gori tokom 2023. godine imali 16 napada i prijetnji na novinare i novinarke, te i medijske kuće, od čega su se četiri napada i prijetnje odnosili na M portal, tri na Vijesti, po dvije na televiziju E, Pobjedu i Gradsku TV, a po jedna na RTCG, TV Vijesti i Antenu M. Naglasila bih, zvanično prijavljenih 16 napada. A koliko je onih koje ne prijavljujemo? Novinari čitaj – jednako žrtve političke napetosti, a napadi na novinare čitaj – jednako i dalje bez kazne. Srećom, imamo Dan novinara Crne Gore – 23. januar, koji će nam srdačno čestitati kao i uvažiti profesiju ( na samo jedan dan ), ali ne i unaprijediti u cilju pobošljanja naših pozicija i prava u ovakvom društvu.

Slučaj Džulijana Asanža u crnogorskom društvu ima samo dva pravca. Jedan je da bude još jedna senzacionalistička priča koja će nam ispuniti pametne ekrane u narednih 24 časa i onda opet ništa, a drugi pravac je osvješćivanje da je slučaj Džulijana Asanža opomena za sve nas. Fakat je da živimo u svijetu gde je iznošenje istine rizik. Asanž je simbol borbe za slobodno novinarstvo, ali i žrtva sistema koji se zasniva na represiji i zastrašivanju. Ćutanje na bilo kakav vid laži, maltretiranja i represije je saučesništvo u zločinu. Ako nismo podrška borbe za prava onih koji hrabro govore ( a uporno zaboravljate da su oni su borci za naša prava ), mi pristajemo na svijet crnila i laži. Onda i nismo za bolje.

Takođe, ne smijemo dozvoliti da žrtve, poput stradalih pobunjenika u Iraku kao i stradalih novinara Rojtersa, budu zaboravljene. Njihovi ugašeni životi će uvijek služiti kao opomena. Borba za slobodno novinarstvo je borba za samu koštanu srž demokratije koja treba da obnavlja naše živote na bolje, a svaki vid nasilja i terora obesmišljava. Istina nije zločin. Istina je temelj slobodnog društva. Bez istine, nema pravde. A bez pravde, nema slobode.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7