Ima taj jedan restoran na putu do Kolašina, neću mu spominjati ime jer, u suštini, nije jedini u Crnoj Gori koji se vodi sličnom politikom, a na čijem se primjeru može učiti kako se ne treba ponašati prema gostima, ali i životinjama.

Na putu da posjetimo Nacionalni park (NP) Biogradska gora, prijatelji i ja odlučismo da napravimo kratku pauzu u tom restoranu. Došli smo sa mačkom u transporteru i rekli vlasniku da će ona ostati u njemu sve vrijeme dok tu boravimo, kako, naravno, ne bi smetala drugim gostima.

Vlasnik, izuzetno nepristojan, skočio je i rekao da “ni pod kakvim uslovima ne možemo ući”.

Uopšte nije tema da li se radi o pet-friendly lokalu ili ne, već su tema opšta kultura i profesionalnost, koje nalažu da se kao ugostitelj izviniš jer nijesi u mogućnosti da primiš gosta. Ali ne, ovaj neuljudni gospodin se očigledno polakomio po otvaranju dionice auto-puta, pa je sad u mogućnosti da probirkuje goste. Moguće je da mu nijesmo djelovali kao neko koga bi nasamarili fejk kačamakom, odnosno palentom koju nazivaju kačamakom i još je bezobrazno solidno naplaćuju. Da mu lokal slabije radi, sigurna sam da bi prihvatio i nas, i mačku, pa i međeda i pitao ga da neće i on nešto da pojede i popije.

Možda bi neko rekao da imamo ozbiljnijih problema u ugostiteljstvu, ali ja ne mislim tako. Upravo suprotno, vjerujem da svako ko nas posjeti, a ko ima neke rasterećenije i otvorenije poglede na svijet, primjećuje nedostatak osnovnog vaspitanja. Pa i samilosti, jer je baš nedavno jedan švajcarac u Crnoj Gori pokrenuo peticiju da se hitno popravi status životinja koje po crnogorskim drumovima redovno možemo vidjeti napuštene, gladne ili ubijene. Peticiju je potpisalo nekoliko hiljada ljudi, a prati je i protestno pismo u kome se navodi da stranci izražavaju ogorčenje na društvenim mrežama i turističkim platformama poput Trip Advisor-a, te da tvrde da zbog katastrofalnog odnosa prema životinjama više neće dolaziti u Crnu Goru.

Moglo bi se reći da su osnov dobre usluge ljubaznost i poštovanje, pa makar i ta poslužena kafa bila “tanka”, jelovnik skroman, a hotel davno renoviran.

Ali ne, čini mi se da su u Crnoj Gori osnov dobre usluge ružni i precijenjeni, a toboš luksuzni objekti koji izazivaju klaustrofobiju i u kojima noćenje košta koliko i put do Indije, našminkane, a privatizovane plaže, pohlepa, neznanje i nekultura koji se mogu zapaziti na svakom ćošku. Recimo, na željezničkoj stanici u Podgorici, gdje sam jednom posvjedočila i situaciji kada je neki izgubljeni stranac pitao službenicu gdje može da kupi povratnu kartu do Bara. Ona, em ga nije razumjela, em mu je iznervirano nešto promrmljala na našem jeziku, tako da je čovjek ostao zbunjen i okrenuo se ostalima u redu, u nadi da neko od njih zna engleski, iole je ljubazan i da će mu pomoći.

Ne čudi me što je svake godine sve slabija turistička sezona, zapravo čudi me da uopšte još i imamo velike koristi od turizma, kad se mnogi koji žive od njega ponašaju loše prema onima koji dolaze da posjete Crnu Goru. Oni koji razumiju i valjano obavljaju težak ugostiteljski posao, obično “ne šklapaju lako pare”. Žive pristojno od svog rada i to je to.

Mogli bismo o ljubaznosti i poštovanju da učimo od Japanaca. Zanimljiva je priča o vozu Tamaden, koji ime nosi po mački Tama.

Priča o njoj počinje devedesetih godina 20. vijeka, kada se vrzmala po stanici u Kišiju, posljednjoj od njih 14 na svega petnaestak kilometara dugačkoj pruzi koja povezuje okolna sela sa gradom Vakajama.

Vremenom, mještani su se zaljubili u Tami i poklanjali su joj veliku pažnju. Početkom 21. vijeka, zbog nagomilanih finansijskih problema, stanici je prijetilo zatvaranje. Vlasnik jedne lokalne prodavnice koji je do tada brinuo o Tami, odlučio je da se seli, ali je prethodno od kompanije u čijem se vlasništvu nalazi željeznica zatražio da se pobrine za mačku.

Direktor te kompanije, zamislite, nije odgovorio “ni pod kakvim uslovima to ne mogu učiniti”, nego je usvojio i od nje napravio zaštitno lice. Tako je Tama dočekivala putnike, pojavljivala se u medijima i promotivnom materijalu, a kroz neko vrijeme je i unaprijeđena – postala je glavna upraviteljka stanice.

Hiljade turista dolazilo je na ovu malu stanicu kako bi samo vidjeli ovu mačku. Lokalnoj ekonomiji, u periodu dok je obavljala ovu funkciju, donijela je zaradu od skoro devet miliona eura.

Danas, u znak sjećanja na Tami, na zidu pored prodavnice suvenira visi njen portret, a nekoliko vagona je ukrašeno otiscima mačjih šapa i raznim crtežima ove mačke. Uginula je kada je imala 16 godina, a njenoj sahrani prisustvovalo je mnogo ljudi. Na peronu u Kišiju postoji čak i oltar posvećen njoj, a u skladu sa šintoističkom tradicijom dobila je status božanstva Vakajama željeznice.

I ne, ovo nije priča o tome kako su svi Crnogorci primitivni, a svi Japanci divni i uljudni. Ovo je priča o realnosti i o tome što bismo mogli da promijenimo.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7