Juče je ubijena Žena.

Biljana.

Prije toga Vera, Šejla, Zumrita, Marija, Jelena…

Femicid je ubistvo žene, to znači da se takav zločin se ne bi desio da žrtva nije žena.

Uzrok femicida je duboko usađena ideja da je ženski život manje vrijedan od muškog.

Rodno zasnovano ubistvo najčešće dolazi nakon dugog i kontinuiranog nasilja koje se završava ubistvom i nema dileme da je to manifestacija nejadnake raspodjele moći između muškaraca i žena.

Ovo ubistvo će, nakon nekoliko dana, za javnost, otići u zaborav i postati statistika. Rješavanje ovog gorućeg problema u Crnoj Gori nije prioritet. Nikome.

Sigurna sam da ćemo narednih dana čitati i slušati u medijima i čaršiji o tome kako je motiv ubistva ljubomora ili strast.

Kako je to moguće? Kako emocija može biti motiv ubistva nekoga koga vjerujemo da volimo? Uzrok zločina nikada ne može biti ljubav!

Nakon ovakvih tragedija, čitajući i slušajući komentare, vidimo koliko smo duboko patrijarhalno društvo. Izjave kao što su „Bio je jako ljubomoran“ i „Možda mu je dala povoda za ljubomoru“ se koriste da umanje odgovornost ubice tako što se kompromituje žrtva i traže se izgovori za zločin.

Nijedna emocija ne može biti opravdanje za ubistvo.

Ponašanje i stil oblačenja takođe.

Ubistva iz strasti su ubistva iz ljubomore, kažu kriminolozi.

Afektivna osnova ljubomore je strah od gubitka. U svakoj ljubomori postoji potreba za posjedovanjem druge osobe i težnja za kontrolom i moći nad drugom osobom.

Ljubomora je vrsta straha, ili bolje rečeno afektivna reakcija na zamišljenu ili realnu prijetnju da će ”voljeni” objekat biti izgubljen.

Neki psihoanalitičari tvrde da su najljubomorniji oni koji zapravo nemaju sposobnost da vole, već samo imaju potrebu da se osjećaju voljenim.

Njihova najveća briga je traženje dokaza o navodnim partnerovim prevarama.

Patološkoj ljubomori ne treba motiv niti vidljiv dokaz prevare. Ona je i veoma opasna jer se iz nje rađaju mržnja, agresija i želja za posjedovanjem partnera.

Dr Dušan Kosović u svojoj knjizi „Zapisi“ navodi da se „u ljubomori igraju neprepoznatljive snage iracionalnog, prepoznaju se strah, strepnja, samoljublje, egoizam i zavist.

Kad u ljubomori započnu opsesivna sumnjičenja, to je početak užasa.“

Dakle, za nasilje je uvijek odgovoran isključivo počinilac, i ne, nasilnik se nikada neće promijeniti. Neće jer ne želi. Nasilniku je najlakše da bude nasilan i nastaviće da bude nasilan.

Nasilje nije teško prepoznati, već praviti se da ga ne prepoznajete. Iz nasilnog odnosa nije teško izaći, teško je trpjeti i ostajati u takvom odnosu.

Otelo sindrom

Otelo sindrom predstavlja patološku ljubomoru koja je poznata i kao morbidna, bludna ili deluziona ljubomora.

Ovaj naziv potiče od Šekspirovog junaka Otela. On postaje sumnjičav zbog navodne prevare svoje supruge, Dezdemone. Toliko je uvjeren u sopstvene teorije i ljubomora ga toliko izjeda da odlučuje da je ubije, a zatim izvrši samoubistvo.

Kao i Otelo, postoje ljudi koji upadaju u ove začarane i opsesivne cikluse sumnje i nepovjerenja prema svojim partnerima.

Otelo sindrom je zabludni poremećaj. To znači da je osnova poremećaja patološka ili ekstremna ljubomora koja podržava ideju o nevjerstvu partnera.

Dakle, patološka ljubomora je ozbiljna dijagnoza, jednako ozbiljna kao i šizofrenija ili bilo koja druga psihoza i ne treba je romantizovati i pravdati. Veliki broj žena u Crnoj Gori trpi nasilje, a ni mediji ni društvo ne pomažu da se to nasilje spriječi.

Zato pomozimo mi jedna drugoj. Dugujemo Biljani, Veri, Šejli, Zumriti, Mariji, Jeleni… Dug pretkinjama i zalog potomkinjama, da ne strijepe jer su Žene.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7