Prije, otprilike, dvije decenije prvi put sam se susrela sa Odigo Messenger-om i u tom trenutku čitava zamisao djelovala je zanimljivo. Mogućnost da direktno u stvarnom vremenu razgovaraš sa ljudima iz ma kojeg dijela svijeta činila se interesantnom i potencijalno korisnom.

Međutim, nije trebalo da prođe mnogo vremena i da postane uočljivo da neko u tome vidi priliku za ćaskanje u cilju razmjene korisnih informacija sa ljudima istih interesovanja ili mogućnost da usavršava znanje stranog jezika kroz konverzaciju, dok drugi, pak, vide priliku da ispolje neke vidove društveno neprihvatljivog ponašanja.

Anonimnost koju nudi virtuelni paravan, zavisno od mentalnog sklopa ličnosti, može inicirati verbalizam ili verbalnu agresiju koji bi u realnoj situaciji i “oči u oči” komunikaciji teže mogli biti ispoljeni (zbog svjesnost o neprimjerenosti određenih riječi, ocjena, kvalifikacija, nedostajanju argumenata i poznavanja činjeničnog stanja, a proizvod toga je osjećaj stida koji se, nažalost, gubi pred spoznajom “zaštićenosti” pod okriljem anonimnosti, ili kompenzovanje nedostatka stvarne hrabrosti lažnom koja proizilazi iz nemogućnosti povezivanja “lika i dijela autora”).
Sa pojavom brojnih i različitih društvenih mreža, rastao je broj njihovih korisnika među pripadnicima svih starosnih dobi.

Nekima, uglavnom zrelijim generacijama, u početku je to bila prilika za održavanje kontakta sa članovima porodice i prijateljima. Mlađima mogućnost za interakciju u virtuelnom svijetu kroz lakšu komunikaciju sa većim brojem ljudi koje nisu u prilici često ili uopšte sresti u realnom životu.
Mogućnost prikazivanja segmenta života koji sami odaberemo i kome odaberemo mnogima djeluje zanimljivo. Drugima je još zanimljivije da prate dešavanja koliko im je omogućeno, ali ne i da se sami oglašavaju. Opcije su brojne, a svaka osoba ih prilagođava svojim afinitetima, potrebama i željama.

Shodno interesovanjima odnosno koncepciji, određene društvene mreže su privukle i određeni dio populacije, mada se striktna granica ne može podvući, jer većina korisnika društvenih mreža je prisutna na više od jedne.
Želja da se bude u toku sa dešavanjima, kako izgleda, nadjačana je potrebom da se čuje vlastiti glas, misao, stav o svim temama od jako bitnih do potpuno nevažnih.

Od dozirane komunikacije i puštanja odabranih ljudi da zavire u trenutke iz svakodnevice koje sami korisnik društvenih mreža ocijeni kao reprezentativne, otišlo se i par koraka dalje, pa je ponuđena prilika i postalo je prihvatljivo da svako pokaže svoje talente (ili nedostatak istih) širokom auditorijumu kroz multimedijske uratke različitog sadržaja.

Vremenom, pa i prije ekspanzije društvenih mreža, nekada postojeći visoki i strogi kriterijumi koji su se odnosili na sadržaj koji može biti plasiran javnosti, počeli su postepeno da se snižavaju (porast broja medija, težnja za inovativnošću kojoj je sve češće izostajala podrazumijevana pratnja kreativnosti i poštovanja određenih standarda…), da bi sa hiperprodukcijom različitih sadržaja i kanala za njihovo plasiranje kriterijumi i definitivno bili izgubljeni.

Biti u centru pažnje postao je imperativ ka čijem ostvarenju se ide uz geslo da cilj opravdava sredstvo.

Pojedini kreatori sadržaja, u cilju animiranja i prikupljanja što većeg broja pratilaca, istima omogućavaju uvid u najsitnije i najintimnije detalje ne samo svoje nego i svakodnevice članova porodice.

Drugi isti efekat pokušavaju postići kreiranjem bizarnih sadržaja i trendova.
Treći, bespoštednim komentarima upućenim ostalim korisnicima društvenih mreža, itd.

Prikazivanje sebe ili drugih na društveno i etički diskutabilan način, kao i kreiranje i plasiranje takve vrste sadržaja, prestalo je da bude samo stvar pojedinca ili određene grupe i postalo je stvar čitave društvene zajednice.
Isto, ne samo zbog podražavanja i (ne)svjesnog usvajanja obrazaca društvenog funkcionisanja i modela ponašanja čije granice se pomjeraju sve dublje u sferu neprihvatljivog, nego i zbog činjenice da ovaj vid preuzima primat nad direktnim kontaktom i klasičnim modelom socijalne interakcije.
Načelna ideja virtuelnog povezivanje izrodila se u realnom životu u svoju suprotnost, te prijeti postepenim i sve većim otuđivanjem među ljudima.
Uticaj i posledice koji društvene mreže imaju na javno mnjenje, posebno na adolescentsku populaciju, te adekvatan plan djelovanja u cilju prevencije odnosno tretiranja istih, pitanje je koje zahtijeva ozbiljan i multidisciplinaran pristup s obzirom na sve veći stepen izloženost, brojnost konzumenata i prirodu sadržaja.

Ne zaboravimo da su broj pratilaca i “lajkova” imaginarna kategorija na kojoj se ne može temeljiti društveni život ma kojeg pojedinca, a direktna interakcija sa drugima je jedna od osnovnih potreba čovjeka kao društvenog bića.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7