Prije više od 25 godina prvi put sam u rukama držala mapu Durmitora koju još uvijek čuvam i povremeno koristim. Na poleđini je mapa kanjona Tare i brojni geografski i istorijski podaci o Durmitoru, kao i spisak najznačajnijih planinarskih tura.

Osim 48 vrhova preko 2000 metara visine, pažnju mi je privukao spisak od 18 ledničkih jezera. Osamnaest? Gdje stanu? Možda se tada rodila želja i namjera da otkrijem svako od njih, a onda sam produžila i proširila „potragu“ i za svim jezerima u Crnoj Gori. Kako sam skoro svake godine na Žabljaku provodila bar nekoliko dana nadala sam se da ovaj zadatak neće biti težak. Međutim, potrajalo je. Do Modrog i Srabljeg sam stigla tek prije 2-3 godine.

Nego, da krenem redom. Koliko god ostala jezera bila lijepa, ipak ni jedno ne može da se primakne Crnom jezeru. Ono je i najveće i najdublje od svih 18 jezera kojima tepamo „gorske oči“. Ni sama ne znam koliko sam puta došla do ovog jezera, a nikad me nije dočekalo isto. U zavisnosti od vremenskih prilika, količine padavina, pucanja Čelina, doba godine – površina jezera značajno varira, ali ne i njegova boja i okruženje. Crno jezero je nenadmašno i kad se posmatra sa Međeda, Savinog Kuka i drugih vrhova.

Neka od 18 jezera Durimitora teritorijalno zapravo pripadaju Sinjajevini, a neka su sada dio Parka prirode „Piva“. Pojedina su periodična pa ih morate vrebati u periodu kad ima dosta padavina jer ćete ih, u protivnom, zateći kao livade.

Zabojsko jezero se nalazi na Sinjajevini, ali je i dio Nacionalnog parka Durmitor. Ono je, po mnogima, najljepše poslije Crnog. Posjetila sam ga u više navrata i čak uspjela da se u njemu i okupam. Gusta šuma koja ga okružuje i njen odsjaj u jezerskoj vodi dodatno doprinose ljepoti Zabojskog jezera.

Zminičko jezero je još jedno sa ovoga spiska koje se nalazi na Sinjajevini, u Zminici po kojoj je i dobilo ime. Nekada je u ovom jezeru živjela endemska vrsta vodozemca – serdarski triton. Na žalost, poribljavanjem jezera došlo je do nestanka tritona. Oko jezera je sada napravljeno etno selo i restoran pa je jezero, bar meni, izgubilo čar koju je nekada imalo. No, to je moj utisak. Ukusi se, srećom, razlikuju.

Riblje i Vražje jezero takođe teritorijalno pripadaju Sinjajevini. Smješteni su nedaleko jedno od drugoga, s desne strane staroga puta koji od Boana vodi ka Njegovuđi. Nedaleko od Ribljeg jezera se nalaze stećci koji su pod UNESCO zaštitom.

Vražje jezero je ljeti veoma popularno kupalište, a o njemu postoje i brojne legende. Jedna od njih je da se u jezeru kupao čuveni konj vojvode Momčila – Jabučilo.

Malo i Veliko Škrčko jezero su jedan od omiljenih ciljeva brojnih durmitorskih planinara i do njih se može doći iz nekoliko pravaca. Osnivanjem Parka prirode „Piva“, iako se nigdje nisu pomjerila, prestala su da budu dio NP „Durmitor“, ali su i dalje dio ovoga „jezerskoga spiska“. Lijepo je do njih doći i osmortiti ih iz blizine. Uspjela sam u tome jednom. Sa vidikovca koji se smjestio neposredno ispod Bobotovog kuka imala sam prilike da ih vidim dva puta. Vide se fino i sa Prutaša i sa vrha Raklje.

Šta imamo dalje? Poslije kruga oko Crnog jezera, najpopularnija tura je – Zminje jezero. Ako se ne zadržite u branju jagoda ili pečuraka, može da se stigne za oko sat vremena. Može se doći i autom neposredno prije njega. Ovo jezero ima posebnu nijansu zelene boje pa kad se sa Crvene Grede baci pogled u nizinu, ova dva jezera se ne razlikuju samo po veličini nego i po boji.

Malo dalje od Zminjeg nalazi se Jablan (Malo) jezero. Do njega se može doći brzo i lako ako se krene ispod restorana „Momčilov grad“ ili malo teže ako krenete od Crnog jezera preko sela Bosača. Terenskim autom se takođe može prilično primaći jezeru. Jablan jezero se najbolje vidi tokom početnog uspona na Crvenu Gredu. I ovom, kao i većini ostalih jezera, površina i dubina značajno variraju u zavisnosti od brojnih faktora. Tek, ovakvu zelenu boju ima samo Jablan jezero.

Pošćensko jezero se može vidjeti u prolazu sa puta Šavnik–Žabljak, neposredno poslije skretanja za Virak. Nekad djeluje prilično neugledno, ali zna i da iznenadi ljepotom, posebno u periodu kad je sve oko njega zeleno i kad ima više vode nego obično.

Valovito jezero se nalazi ispod puta koji od Žabljaka vodi ka prevoju Sedlo. Pamtim kad je bilo mnogo veće i ljepše. Na žalost, sudbina ovih jezera je slična ljudskoj: nisu vječna. Na nekima, kao na Valovitom jezeru, vidi se da su mu najbolje godine već prošle.

Posljednja jezera Durmitora do kojih sam doprla su Modro i Srablje. Viđala sam putokaz za njih, ali kako se ne vide s puta, nekako su mi izmicala. Tek kad se do njih markirala staza i napravilo mjesto za parking na početnoj tački, uspjela sam i njih da vidim. Pogled ka Sedlu i vrhovima Durmitora sa Modrog jezera je prizor za pamćenje.

Srablje jezero se nalazi u neposrednoj blizini Modrog jezera. Ime je dobilo po legendi koja kaže da voda ovog jezera liječi kožne bolesti. Prvi put mi se bilo sakrilo, ali sam se bila zainatila pa sam po instrukcijama prijatelja (jer su neke markacije bile uništene) ponovo pošla sjutradan i uspjela da ga pronađem.

Barno jezero je najbliže Crnom. Najlakše ga je naći kad se od Mlinskog potoka krene ka Bosači. Barno jezero je sa desne strane pješačke staze. Kao što mu i ime kaže – više podsjeća na baru nego na jezero, ali i ono je na spisku. U okolini jezera se u određenim periodima godine može naći finih pečuraka (ko se razumije).

Najviše me je bunio Zeleni vir. Zar je i on jezero? To je malena vodena površina koja se nalazi na putu ka Bobotovom Kuku. Od njega do vrha ima oko kilometar udaljenosti. Nalazi se na visini od 2028 m, što je najviša visina od svih ostalih jezera Durmitora. Dobro dođe da se pored njega odmoriš, umiješ, raskišaš noge u povratku sa Bobotovog Kuka.

Preostala tri jezera su periodična. Najveće i najljepše, u periodu kad je jezero, a ne livada je Sušičko jezero. Nalazi se na najnižoj tački Prstena oko Durmitora u kanjonu Sušice, između Male Crne Gore i Nedajna. Čim mine zima i ova dionica se otvori za saobraćaj treba poći da se zatekne jezero u svoj njegovoj ljepoti.

Suva lokva se takođe nalazi ispod puta Žabljak–Sedlo, samo bliže Žabljaku od Valovitog jezera. Ona zna da zauzme priličnu površinu i da baš iznenadi posjetioca koji ima sreće da se tu zatekne van glavne sezone jer oni koji dođu tokom udarnih ljetnjih mjeseci ne mogu očekivati da će vidjeti Suvu lokvu kao jezero.

Osamnaesto „gorsko oko“ Durmitora mi je malo sporno. Na poleđini geografske karte koju sam spomenula na početku teksta piše da je to Vir u Lokvicama, dok u brojnim tekstovima (mada uglavnom identičnim) po internetu na toj poziciji je periodično jezero Ševarita lokva. Kao kroz maglu se sjećam Vira u Lokvicama tokom uspona ka Ledenoj pećini i Terzinom Bogazu, kao jedne barice. Vjerovatno među hiljadama fotografija sa Durmitora imam negdje bar fotografiju mjesta gdje bi taj Vir trebalo da bude, ali nisam uspjela da je nađem. Zato sam našla Ševaritu lokvu koju sam samo jednom zatekla u ovakvom stanju. Obično se na tom mjestu, prije ulaza u Žabljak starim putem, nalazi najviša i najzelenija trava na cijelom Durmitoru.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7