Ležim, pokušavam da zaspim, pola jedan je ujutru. Dok se prevrćem po krevetu, a kroz prozor pirka hladan vazduh, čuju se automobili, lavež napuštenih pasa i ćuk. Kad sve na tren utihne, čujem i komšiju u stanu pored. Priča telefonom sa nekim o renoviranju dnevne sobe. Traži majstore. Žali se kako je sve poskupilo i da ne može da nađe radnike. Pita osobu sa kojom razgovara zna li nekog stolara za preporuku. Dogovaraju se da se vide sjutra. Čujem i kako se prekida vajber poziv.

U mraku spavaće sobe, pomislih kako je neumjesno što prisluškujem tuđ razgovor.
Razmišljam i o tome kako je čudno što sam upućena u to šta će komšija, kom ni ime ne znam, sjutra raditi i koje ga brige muče.

Nekako zaspim.

Ujutru, srijećem ga u liftu. Oboje žurimo na posao. Ćuti on, ćutim ja. Pored gotovo nečujnog “dobro jutro” koje uputismo jedno drugom, umalo da mu kažem da se nadam da će naći majstora. Čisto onako da prekinem neugodnu tišinu. Bilo bi jezivo, zar ne?

Ne progovaramo sve do izlaska iz zgrade, kad jedno drugom škrto promumlasmo – prijatno. Tako započeh radni dan.

Na putu do posla razmišljam o otuđenju i kako je paradoksalno što istovremeno znamo i tako mnogo i tako malo o ljudima koji žive tik do nas. Pitam se i da li urbanizacija i život sve većeg broja stanovnika u stambenim zgradama i naseljima velike gustine zapravo otežavaju stvaranje bliskih odnosa.

To mi izgleda kao zgodna posljedica kapitalizma kojoj se razni kapitalistički profiteri možda i nijesu nadali, ali su se zbog nje okoristili. Kontam kako to sve doprinosi njezi individualizma, koja, posebno u zapadnim društvima, podrazumijeva samostalnost i samo lični uspjeh. Tako se, prirodno, umanjuju potreba i želja za kolektivom. Konkurencija je prevelika, a prilika je premalo. To ljude tjera da misle samo na to kako da više zarade, kako da žive bolje (u kom god smislu), kako da postanu “bolja (čitaj: kapitalističkija) verzija sebe”.

Možda su, ipak, jednolične zgradurine, ta monstruozna urbanistička rješenja sa po 10 ili čak i više stanova po spratu, sa terasama koje podsjećaju na kaveze, građene baš tako, po difoltu, jeftino i brzo, ne samo zbog alavih i neosviješćenih pojedinaca, već i zato što življenje u njima nesumnjivo doprinosi atmosferi koja je potrebna da opstane kapitalistički ustrojeno društvo.

Pomislih na zgrade u Japanu, gdje je usamljenost ozbiljan društveni problem. Nad fasadom modernog života i tehnološkog napretka, nadvijaju se ogromni neboderi u kojima žive usamljeni ljudi. Vjerujem da mnogima od njih prođu dani, a da ni sa kim ne progovore. Nije, onda, neočekivano da to dalje razvija kulturu sramote i stigme koja ne dopušta priznavanje osjećaja usamljenosti.

Kako bi umanjio broj usamljenih, Japan je preduzeo nekoliko koraka. Jedan, simpatičan doduše, predstavljaju tematski kafići sa životinjama, recimo sa mačkama, gdje ljudi mogu da provode vrijeme sa tim krznatim bićima i tako ublaže samoću. Japanci su osmislili i “robote za društvo” koji pružaju emocionalnu podršku.

Iako zanimljivi i inovativni, plašim se da se ovakvi pristupi ne bave korijenom problema. Oni, čak, oplemenjuju onaj kapitalizam koji je pitanje može li čovječanstvo preživjeti – tjeraju ljude da plaćaju bliskost.

Mnogi žive tako što se osjećaju obaveznim da kriju emocije i činjenicu da im je potrebna pomoć, a to ih dodatno izoluje od raznih izvora podrške.

Možda bi moj komšija lakše i brže našao majstora da prosto može da pita jednog drugog stanara naše zgrade koji se tek doselio (što smo svi čuli) – izvini, čujem bušilicu iz tvog stana, htio sam te pitati koje radove izvodiš i možeš li mi možda pomoći da nađem stolara? Ili, ako ne tog bučnog komša, onda nekog drugog, koga zatekne u ulazu.

Na dan kad mu ne bude čudno, kad od onih od kojih ga dijele paperjasti zidovi poželi pomoć, kad tu otvorenost i neposrednost poput virusa prenese i na druge, bićemo korak bliži razmatranju drugačijih i mijenjanju društvenih normi.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7