Gostujući kod Darka Šukovića, na Anteni M, u emisiji Drugačija radio veza, bivši predsjednik Crne Gore i dugogodišnji lider vladajućeg DPS-a Milo Đukanović, izazvao je buru reakcija svojim krajnje oštrim komentarom na seriju nedavnih hapšenja koje je sprovelo Specijalno državno tužilaštvo, Milivoja Katnića, Zorana Lazovića, a zatim i Jelene Perović.

– Onaj ko radi ovo što sada radi, taj ne shvata da je već otpočeo novu stranicu crnogorskih osveta. I jako griješi ako u onim lisicama nad kojima likuje, na rukama drugih ljudi, ne prepoznaje svoje lisice sjutra. Živimo u jako zatrovanoj atmosferi. Atmosferi koja govori da će se ćeranija po Crnoj Gori nastaviti. Zašto na to upozoravam? Crnogorsko društvo je društvo osvetnika – odjeknula je Đukanovićeva riječ u etar kao atomska bomba trujući radijacijom medijski prostor koji se u trenutku pretvorio u razoreni fiktivni crnogorski grad iz ljeta 2020. godine.

Zaprijetio je Đukanović oponašajući uplašenu životinju satjeranu u ćošak. Vidno prepadnut jer ga je sud zakona ostavio na ledinu, zamišljenog i usamljenog. Pronalazi se u svim hapšenjima, a kako i ne bi kad su ljudi iz njegovog najužeg kruga zatrpali zidine spuškog zatvora. Njegova reakcija je prirodna. Gleda hapšenja najbližih, a u odsjaju lisica vidi svoje lice, braneći se tako što njima drugima prijeti, misleći da su greške u koracima u polju bezakonja napravili i ostali. Poštovanje Ustava donesenog 2007. godine, u zenitu njegove vladavine, naziva ćeranijom, pravdajući i relativizujući bilo koje nepočinstvo počinjeno od strane njemu bliskih ljudi. Đukanović je lider koji uvijek staje iza svojih ljudi, što god da su radili. Kod njega ne važi “ni po babu, ni po stričevima”, već je zakleti prijatelj koji će uz svoje ljude ostati što god oni uradili na štetu države Crne Gore.

Ipak, svako hapšenje ruši njegovu spiralu ugleda i daje biopsijski nalaz korupcije koji mikroskopski precizno prikazuje dokle je sve dosezala nevidljiva krimogena ruka. Propao je cijeli jedan projekat izgradnje kulta ličnosti i uloge “oca nacije”, uzalud su pisane istorijske knjige o njemu dok je bio na vlasti, režirani dokumentarci, napisane na hiljade kolumni zarobljenih i prestravljenih intelektualaca. Posljednje uporište argumenta ostalo je da se kao relikt prošlosti izvuče iz duboko zakopane škrinje pune bremena prošlosti i zloupotrijebi u dnevnopolitičke svrhe.

– Treba da se prisjetimo da u srcu Crne Gore, u Katunskoj nahiji, krvna osveta među određenim starocrnogorskim porodicama traje duže od 200 godina. E, ko to ne zna taj ne razumije kako je opasno kada vam jedina politika nakon dolaska na vlast postane revanšizam – rekao je juče Đukanović.

Zašto je napravio paralelu sa Katunskom nahijom? Kako je gubio konce moći, tako je nacionalizam svodio sa cjelokupne teritorije Crne Gore na četiri nahije, a sada još regresivnije, samo na Katunsku nahiju. Šalje on time poruku da njegovi, ali samo njegovi, perjanici iz suvog katunskog krša, Radoje Zvicer, Slobodan Kašćelan, Ljubo Milović i Milivoje Katnić, potpomognuti sa potarskim i polimskim vojvodama Veljovićem, Lazovićem i Boškovićem, neće nijemi ostati na sve jači zveket lisica. Da neće ostati nijemo ni pola njemu bliskog klana koje je u bjekstvu po katunskom i stambolskom kršu, sijači nepravde, egzekutori nemorala i čistači DNK kodova. Zaigrao je Đukanović na kartu jeftine emocije i crnogorskog patriotizma, vezujući svoju i sudbinu njemu najbližih ortaka sa genealoškom istorijom našeg naroda, koga su lična nesreća i oči okoline tjerale u osvetničke poduhvate.

Ne može Đukanović da se pomiri sa tim da je Crna Gora sazrela da apsorbuje nezakonitosti, a da je u okršaju sile bezakonja i pravde ovo prvo konačno počelo da se okreće oko orbite ovog drugog. Svjestan je Đukanović oko čije se orbite trenutno njegova sudbina okreće. Zato je i uputio onako, na prvu, dvosmislenu, a suštinski svima jasnu ličnu poruku. Jednome koji “radi ovo što sada radi” i jednome koji “likuje lisicama na rukama drugih ljudi”. Onome ko pravdu sprovodi na pravnom i onom ko pravdu sprovodi na političkom terenu. I njima najbližim saradnicima.

Ostaje mu da razmišlja o svojim narednim koracima. Da nastavi sa trenutnom taktikom povlačenja poteza iz sjenke pokušavajući da proširi politička i lična prijateljstva i na nove unutrašnje centre moći ili da čeka povoljnu situaciju i ponovo se aktivira i pokuša sebi obezbijediti imunitet, po već oprobanom “italijanskom” receptu.

Nade za prvi scenario mu se krnje iz dana u dan djelovanjem zakona koji mu iritira i posljednje živce u centralnom nervnom sistemu. Drugi, o kome može razmišljati, skoro je pa nemoguć, jer su institucionalni postulati moći većinom srušeni, sa svega nekoliko očuvanih stubova u sudskom Panteonu, posljednjem svjedoku nekadašnjeg carstva kriminala.

Uz njih samo, Tantalove muke oholog kralja.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7