Nedavno, u razgovoru s jednom majkom, saznala sam da njena ćerka koja ove godine tek treba da krene u školu već neko vrijeme prati nastavu u jednoj neobičnoj školici u Podgorici u kojoj se, kako to piše na sajtu te ustanove, razvijaju intelektualne sposobnosti djece, prvenstveno pažnja, koncentracija, memorija, ali im se i jača samopouzdanje i samostalnost, kao i razvoj fine i krupne motorike. Lijepo i primamljivo to zvuči.

Osim toga, njena ćerka trenira balet, članica je jednog hora, ide i na časove crtanja, a od septembra će ići i u školu za jezike kako bi odmah počela sa učenjem engleskog. ,,Sve me to papreno košta, ali ne žalim”, reče mi poznanica.

Pitala sam djevojčicu koja joj je od svih tih aktivnosti najdraža. Nije mi odgovorila, stidljivo se sakrila iza majke i pitala je mogu li da produže da joj kupi sladoled. Pozdravile smo se i nastavile svaka svojim putem.

Još slažem utiske koje je taj kratki razgovor ostavio na mene, a u toku kog sam bombardovana informacijama o tome na koje je sve načine ispunjeno slobodno vrijeme ćerke moje poznanice. Ne umijem bolje da ih sažmem, osim da mi je djevojčice u najmanju ruku bilo žao. Znam da ja kao mala ne bih voljela sve te obaveze na grbači. Ne volim ni sada ove odrasle.

Nakon ovog susreta, pričala sam i sa bliskim i manje bliskim prijateljima i saznala da se radi zapravo o jednom fenomenu. Mnogi roditelji u Crnoj Gori šalju svoju djecu, bilo da su u predškolskom ili školskom uzrastu, na brojne aktivnosti kojim im ispunjavaju slobodno vrijeme. Često i odmjeravaju čije je dijete “uspješnije” i hvališu se njegovom genijalnošću.

Ipak, od tada ne mogu da ne primijetim da su djeca od meni bliskih osoba u okruženju, koja takođe imaju gomilu zanimacija koje su im pronašli i osmislili roditelji, često asocijalna, anksiozna, imaju problema sa govorom, a u nekim slučajevima su i nevaspitana.

I pitam se kako je moguće da roditelji ne pomišljaju da prekomjerne aktivnosti – kursevi stranih jezika, sportski treninzi, časovi pjevanja i razne radionice, iako osmišljene s najboljim namjerama, mogu zapravo imati i negativne posljedice na dječju socijalizaciju i njihovo mentalno zdravlje. Posebno ukoliko ih ta djeca ne žele.

Nedostatak slobodnog vremena, vjerujem, sputava urođenu dječju sposobnost za učenje kroz slobodnu igru, koja je ključna za njihov emocionalni i socijalni razvoj. Slobodna igra im omogućava da istražuju svijet oko sebe, da postavljaju pitanja koja žele, da razvijaju kreativnost i rješavaju probleme kroz interakciju s vršnjacima. Kada im je svaki trenutak organizovan i strukturiran, djeca gube prilike da razvijaju ove važne vještine.

Osim toga, pretrpani rasporedi ograničavaju vrijeme koje provode sa porodicom i prijateljima, što je takođe bitno kako bi naučila da grade emocionalne veze, socijalne sposobnosti, empatiju i da savladaju umijeće saradnje. Kada su djeca previše zauzeta, mogu se osjećati usamljeno ili biti pod stresom, jer pokušavaju da balansiraju školske sa brojnim vannastavnim obavezama. Logično je da ovaj pritisak može dovesti do hroničnog stresa, problema sa spavanjem, pa čak i do sindroma “izgaranja”, što je stanje koje se obično pripisuje samo odraslima.

U Japanu, gdje vannastavne aktivnosti za djecu igraju važnu ulogu u njihovom obrazovanju i razvoju i poznate su kao “bukatsu” ili klupske aktivnosti (koje učenici i studenti mogu da biraju), japanski obrazovni sistem i roditelji sve više prepoznaju važnost ravnoteže između obrazovanja, vannastavnih aktivnosti i slobodnog vremena. Čak postoje i inicijative za smanjenje pritiska na djecu, poput skraćivanja vremena provedenog u školskim klubovima.

I djeca su ljudi, čini mi se da to zaboravljamo. Imaju sve osobine kao i odrasli, a njihove emocije ne treba unižavati ili ignorisati. Pitam se koliko su ih roditelji zapravo pitali žele li na balet, fudbal, časove pjevanja, slikanja i stranih jezika, u školice mentalne aritmetike… Pitam se koliko njih zapravo uopšte zna šta njihova djeca priželjkuju i o čemu maštaju i da li sa njima o tome vode otvorene razgovore?

Zašto ne preispitaju koliko je aktivnosti zaista korisno za njihovu djecu i fokusiraju se na kvalitet, a ne na kvantitet?

Može biti da im je u pozadini želja da svojoj djeci pruže konkurentsku prednost. Možda vjeruju da će im raznovrsne vještine i postignuća pomoći da se istaknu u budućnosti, bilo da se radi o upisu na prestižni univerzitet ili o izgradnji uspješne karijere.

Može biti i da se nadaju da će kroz dijete izliječiti neke davne komplekse i da će im djeca postati sve ono što oni nijesu uspjeli, a žarko su željeli.

Može biti i da žele više vremena za sebe, pa na ovaj način pokušavaju da ga ugrabe.

Sve je to ljudski. Ali je i još jedan način savremenog kapitalističkog društva da odmalena kod čovjeka podstakne samo takmičarski duh, umanji mu sposobnost empatije i osjećaj solidarnosti. Još jedan način da ga nauči da se oslanja samo na sebe, da vrijednost pojedinca mjeri samo kroz “uspjeh” i da postane manje sklon radu za opšte dobro. Da mu nametne dug radni dan i ograniči vrijeme za odmor i opuštanje. Da mu uguši kreativnost i samopoštovanje. I učini od njega iscrpljenog i nemaštovitog roba.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7