Znate kako se obično razveže priča sa taksistom? Realno, to skoro nikad ne bude zanimljiv razgovor – ima li posla, baš je lijep dan danas, što nijeste prošetali, država nam se raspada, blablabla… Tako je, prije nekoliko dana, prvih minuta vožnje proticao i moj dijalog sa vozačem. Sve dok me nije zamolio da mi stane malo dalje od posla da ne bi ulazio u gužvu. Naravno, rekla sam da nema problema i kratko prokomentarisala da nam je stvarno saobraćaj u haosu.

Kardinalna greška.

Pomamio se i počeo da viče: ZAŠTO MI UVIJEK ZA SEBE GOVORIMO DA SMO NAJGORI? MISLITE LI DA U NJEMAČKOJ NEMA GUŽVI? TAKO MOŽE DA PRIČA SAMO NEKO KO NIJE MRDNUO IZ CRNE GORE… Komentari su se ređali brzinom svjetlosti.

U trenutku ne znadoh što mu bi i nepromišljeno rekoh – ali svako ko se kreće Podgoricom može da vidi da smo u saobraćajnom problemu, da su gužve nenormalne i kad nije špic, da fali parking mjesta, da ni vozači, niti pješaci poštuju pravila,..

TO UOPŠTE NIJE ISTINA – reče taksista i poče staru dobru taksi priču – kako je on masu radio po Njemačkoj, kako je vozio kamione, kako se tamo nagledao svega i svačega…

Pitala sam ga da li je nedavno čuo iz medija reagovanje nadležnih iz Uprave policije kako se u jednom danu u Crnoj Gori desilo 14 saobraćajnih nesreća.
On mi odgovori da ne čita novine i da ne treba vjerovati svemu što pročitamo.

Kulturno mu rekoh da sam i ja putovala i da sam vidjela kako izgleda saobraćajna kultura u svijetu i da se u sređenim zemljama ona mnogo razlikuje od onoga što mi ovdje živimo. Navela sam mu kao primjer Japan – Tokio, metropolis od 35 miliona stanovnika, najmnogoljudniji grad na svijetu, gdje su gužve jedino u metroima poslije posla i neka su vrsta turističke atrakcije. Tokom dana – gungule su rijetke, gradski saobraćaj je sređen, uredan i funkcioniše nevjerovatno precizno, a na ulicama automobila nema u onoj mjeri u kojoj biste to očekivali u gradu koji ima toliko stanovnika. Logično, nećete tamo vidjeti ni vozila parkirana na trotoaru ili na sred ulice, a posebno ne na zelenim površinama… Ako svega toga ponegdje i ima, onda su to izuzeci, a ne pravilo.

BOGAMI NE BIH SE JA MIJENJAO SA JAPANOM. TAMO JEDU LJUDE.

Pitah ga odakle mu to.

Reče da je negdje pročitao.

Pitah ga zar nije prije samo par minuta rekao da ne treba vjerovati svemu što pročitamo.

Zaćuta. Zafalilo mu pametnih replika.

Kazah mu da nema ništa loše u konstataciji nečega što svi vidimo – a to je da Podgorica postaje sve naporniji grad za život, u kom put od Donje Gorice do Maslina često traje duže nego put od Podgorice do Cetinja. Koliko samo dragocjenog vremena izgubimo u vožnji?

On ponovi da mrzi kad čuje da neko priča da smo u nečemu najgori.

Rekoh mu da ni u jednom trenutku to nijesam izgovorila, ali da u psihologiji postoji termin za to što neko izuzetno teško podnosi opravdanu kritiku i doživljava je omalovažavanje – kompleks niže vrijednosti.

Platih vožnju i izađoh iz taksija.

Uopšte se nijesam bolje osjećala što sam mu to sve rekla. Prvo, jer sam, po njegovim reakcijama, uvjerena da ništa nije shvatio, a drugo, jer sumnjam da će o svemu možda i promisliti.

I treće, shvatih da ćemo nekako i riješiti pitanje saobraćajnog haosa. Doći će nekad neko na čelo gradske uprave ko će shvatiti da bi Podgorica bila divan zeleni grad, da gradski saobraćaj treba značajno unaprijediti, da se biciklizam može razvijati, da kontrola onih koji krše pravila treba da bude ozbiljnija, da se mora obezbijediti broj parking mjesta u skladu sa brojem vozila registrovanih u gradu, da kvart prije izgradnje valja dobro osmisliti, da… Doći će nekad neko ko će razumjeti koliko saobraćaj i prostorno planiranje utiču na raspoloženje, neko ko će povezati nervozu i netrpeljivost sa agonijom koju često izaziva vožnja ili jednostavan prelazak bulevara… I ko će uspjeti sve to da riješi.

Ali, zapitah se, ko treba, može i umije da se upusti u analizu činjenice da nam je u suštini često strašno teško da priznamo da imamo neki problem? Ipak od tog priznanja sve počinje.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7