Prije nekog vremena čitala sam O usponima i padovima (Darakuron), čuveni esej koji je Ango Sakagući napisao brzo nakon Drugog svjetskog rata. Ovaj japanski pisac, inače slabo upamćen u tamošnjim književnim krugovima, pisao je o tome kako je za Japance bila prava katastrofa što je borba izgubljena. Nakon poremećenog reda stvari, moglo bi se reći da je zavladala kolektivna ošamućenost, u kojoj je ovo Sakagućijevo djelo djelovalo kao oaza u pustinji. U njemu, on je uvjerljivo prihvatio realnost, onakvom kakva jeste – ljudi žive, pa i griješe (padaju). I to je donijelo utjehu. Sakagući je vjerovao da je istorija japanskih ratova više istorija makijavelizma negoli bušida (puta samuraja), pa i da je potrebno preispitati same sebe i spoznati ono što je usmjeravalo istoriju.

Čini mi se da mi na Balkanu ove procese još nijesmo prošli, a nijesam sigurna ni da idemo u tom pravcu. Ista pitanja koja nas dijele i dalje nam vise nad glavama, a slabo se ko posebno trudi da se o njima povede valjana rasprava. Naročito su tihi oni koji bi prvi trebalo da progovore.

Utisak mi je da svi još gledaju u političare, neki čak u iste one koji su tih devedesetih, na ovaj ili onaj način, učestvovali u ratnim dešavanjima na našim prostorima. Ne znam zbog čega. Utemeljivač književne kritike u Japanu Hideo Kobajaši svrstao ih je u administrativne službenike na vlasti ili, jednostavnije, u tip ljudi bez imalo kreativnosti. Sakagući je bio optimističniji, smatrao da ne mora uvijek biti tako. Govorio je da velika većina političara obično pripada toj vrsti ljudi, ali da se u načinu vladanja i vođenja poslova nekolicine posebno nadarenih primjećuje stvaralački duh. Taj duh, piše on, zatim postaje kriterijum političkim mediokritetima, a zahvaljujući njemu pojedina razdoblja i vladavine, u obličju istorije, pokazuju vlastito htijenje.

Možda je previše mračno, ali privrženija sam Kobajašijevom mišljenju. Vjerovatno zato što, nažalost, ne vidim mnogo svijetlih primjera o kojima je Sakagući pisao. Ako ih i ima, oni žive i djeluju negdje daleko odavde.
Za društvo je, ipak, od toga mračnije, što rijetko vidimo i čujemo ljude poput Motoa Andoa, japanskog pjesnika, prevodioca i istraživača francuske književnosti koji je predavao na Univerzitetu Meidži u Tokiju. Njega su u oktobru 1988. organizatori 25. Međunarodnog oktobarskog susreta pisaca pozvali u Kragujevac, a razlog za to bio je komemorativni skup povodom 21. oktobra, dana kada su nacisti izvršili pokolj nad kragujevačkim stanovništvom. Motoo je za Mainići Šimbun (japanske novine) zapisao da je ceremonija protekla bez prigodnih govora zvaničnika, uz oratorij i potresnu scensku tačku djece koja su formirala kolonu u obliku slova “V” i čiji se broj uvećavao, toliko da ih je na kraju na čitavoj padini bilo nekoliko stotina.

Dok je trajala muzika, ta su djeca, piše Ando, obučena u svakodnevnu odjeću, s vremena na vrijeme brisala lica zbog kiše koja je padala, ali su uporno i mirno stajala, gledajući publiku. Andoa ta scena nije podsjetila na djecu koja su poginula u jednom istorijskom trenutku, već na podzemne duhove koji vječno gledaju nedjela ljudskog bića.

Poslije komemoracije, na ručku koji je zvanicama priređen, inostrani gosti sumirali su utiske. Prisutnima se obratio kineski pisac koji je govorio o Nankinškom masakru koji je u Drugom svjetskom ratu japanska vojska počinila nad nekoliko stotina hiljada ljudi.

Andou je bilo neprijatno i tražio je riječ. Kazao je da bio posebno dirnut prizorom djece i da istina o pokolju mora biti prenijeta budućim generacijama. Naveo je tada da Jugoslavija ima Kragujevac, a Kina Nanking. Da Japan ima Hirošimu i Nagasaki, a Španija Gerniku. Dok je gledao Pikasovu poznatu sliku, nije u njoj prepoznao ni trag gnijeva, niti mržnje, već samo patnju i tugu. Što na svijetu postoje oni koji ubijaju i one koje ubijaju, oni koji vladaju i oni kojima se vlada. Naveo je još da bi slijedio primjer Pikasa, jer bi zadatak svih trebalo da bude da tuzi dajemo izraz.

Odmah potom je ustao kineski pisac i rekao da su i Kinezi i Japanci podjednako bili žrtve rata. I time je razgovor bio završen.

Možete li da zamislite kako bi danas bilo prisustvovati jednom ovakvom događaju? Ja se trudim da to izmaštam, mada mi otežava činjenica da se ovakvi slični prigodni performansi, koji za cilj navodno imaju da doprinesu boljem razumijevanju među ljudima, smanjenju mržnje i predrasuda, na našim prostorima najčešće odvijaju upravo suprotno i svode se na uobičajene, protokolarne, dosadne i neiskrene govore državnika. A oni nemaju baš neke šanse protiv standardnih, izvježbanih potpaljivača ogorčenosti.

Spisak mjesta koja svjedoče bezumlju nastavlja da se piše. Tužno je što će tako vjerovatno biti dok je čovjeka. Zato su razgovori poput Andoovog i neimenovanog kineskog pisca toliko potrebni, svima nama, gdje god da smo na Zemlji, da nas iznova podsjećaju na to kakav bi čovjek mogao biti.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7